Arhiv tekstova

Prvomajski sveti Josip

U vrijeme nezaposlenosti, nepoštovanja rada, a u isto vrijeme dezorijentacije o samom pojmu rada, dobro je da za »Prvomajske praznike«, to jest za početak svibnja, razmišljamo o nadahnutoj odluci bl. Ivana XXIII. koji je za Međunarodni dan rada nama vjernicima stavio u kalendar moliti i slaviti – Svetoga Josipa Radnika.
    Sigurno je da je rad, kao čovjekov problem, samo središte »društvenog pitanja« prema kojem su se usmjeravali na poseban način crkveni nauk i mnogobrojne inicijative povezane s crkvenim apostolskim poslanjem. Rad je, svakako, nešto »staro«, staro koliko čovjek i njegov život na zemlji. Pa ipak, opća ljudska situacija u današnjem svijetu, kako se opisuje i analizira u svojim različitim oblicima – geografskim, kulturnim, civilizatorskim iziskuje da se otkriju nova značenja rada i da se isto tako utvrde novi zadaci koji na tom području stoje pred svakim čovjekom, svakom obitelji, pojedinim narodima, cijelim ljudskim rodom, napokon pred samom Crkvom.
TRAŽENJE PUTOVA: Teško je ovdje u pojedinostima navesti sva očitovanja živog angažmana Crkve i kršćana u društvenom pitanju jer ih je zaista velik broj. Kao rezultat Koncila, papinska komisija »Iustitia et Pax« postala je glavnim središtem koordinacije na tom području zajedno s odgovarajućim organima u okviru pojedinih biskupskih konferencija. Ime te ustanove vrlo je izražajno: znači da društveno pitanje treba obrađivati u njegovoj cjelini, u integralnoj dimenziji. Zauzimanje za pravdu mora biti tijesno povezano sa zauzimanjem za mir u suvremenom svijetu. Upravo u prilog tom dvostrukom zauzimanju izjasnilo se bolno iskustvo dvaju velikih svjetskih ratova, koji su tijekom ovih devedeset godina razrovali brojne zemlje kako na europskom kontinentu tako, bar djelomično, na drugim kontinentima. Njoj u prilog govori, posebno nakon Drugog svjetskog rata, neprestana prijetnja nuklearnog rata i perspektiva strašnog samouništenja koje bi odatle slijedilo.
    Pratimo li glavnu razvojnu crtu dokumenata vrhovnog učiteljstva Crkve, u njima ćemo naći izričitu potvrdu takvog postavljanja problema. Ključni položaj u pitanju mira u svijetu zauzima enciklika Pacem in terris Ivana XXIII. No, ako se promatra razvitak pitanja društvene pravde, moramo primijetiti da, ukoliko je u razdoblju od Rerum novarum do Quadragesimo anno Pija XI. nauk Crkve usredotočen na pravedno rješenje tzv. radničkog pitanja u okviru pojedinih naroda, u sljedećoj fazi crkveni nauk širi horizont na svjetske dimenzije. Nejednaka raspodjela bogatstva i bijede, postojanje razvijenih zemalja i kontinenata, i drugih, nerazvijenih, zahtijeva izjednačavanje, a također i traženje putova koji vode k pravednom razvitku sviju. Upravo u tom smjeru kroči nauk enciklike Mater et magistra Ivana XXIII., pastoralne konstitucije Gaudium et spes II. vatikanskog koncila i enciklike Populorum progressio Pavla VI.
CRVENA NIT CRKVENOG UČENJA: To usmjerenje kojim se razvija nauk i zauzetost Crkve u društvenom pitanju zaista odgovara objektivnom promatranju stvarnog stanja. Negdje se u središtu tog pitanja isticao iznad svega problem »klase«, u novije doba u prvi plan se dovodi problem »svijeta«. Ne promatra se, dakle, samo okvir klase, nego na svjetskoj ljestvici problem nejednakosti i nepravde, i dosljedno tome, ne samo dimenzija klase, nego svjetska dimenzija zadaća na putu k ostvarivanju pravde u suvremenom svijetu. Potpuna analiza situacije suvremenog svijeta očitovala je na još dublji i potpuniji način značenje prethodne analize društvenih nepravdi i značenje koje danas treba dati naporima, što se ulažu u uspostavljanje pravde na zemlji, ne prešućujući nepravedne strukture, nego, naprotiv, potičući da se ispituju i mijenjaju u univerzalnoj dimenziji.
    U svim tim procesima – bilo da je riječ o dijagnozi objektivne društvene stvarnosti, ili o nauku Crkve na području složenog i mnogovrsnog društvenog pitanja – prirodno je da se problem rada javlja vrlo često. Na stanovit način, rad je crvena nit crkvenog učenja, kao i društvenog života. Uostalom, ovaj je problem privlačio pozornost tog učenja i prije posljednjih devedeset godina. Društveni nauk Crkve u stvari izvire iz Svetoga pisma, počevši od Knjige postanka, a posebno iz evanđelja i apostolskih spisa. Taj je od početka bio dio samog crkvenog učenja, njezinog shvaćanja čovjeka i društvenog života, a posebno društvenog morala, koji se razrađivao prema potrebama različitih razdoblja. Ta tradicionalna baština primljena je u nasljeđe, i razvijena učiteljstvom vrhovnih svećenika o modernom »društvenom pitanju« počevši od enciklike Rerum novarum. Produbljivanje problema rada u kontekstu tog pitanja neprestano se osuvremenjivalo, ali je uvijek čuvalo kršćansku osnovicu istine koju možemo ocijeniti trajnom.
BITNI KLJUČ: Ukoliko se iznova vraćamo na taj problem – ne kaneći ulaziti u sve teme koje ga se tiču – nije nam toliko stalo prikupiti i ponoviti ono što je već sadržano u nauku Crkve, nego radije želimo istaknuti – možda više negoli je to ikada ranije učinjeno – činjenicu, da je ljudski rad ključ, i možda bitni ključ cijelog društvenog pitanja, pokušavamo li ga gledati sa stajališta onoga što je dobro za čovjeka. Ukoliko se rješenje – ili radije postupno rješenje – društvenog pitanja, koje neprestano izbija na javu te postaje uvijek sve složenijim, mora tražiti u naporu oko toga da se »ljudski život učini humanijim«, onda upravo taj ključ ljudskoga rada zadobiva temeljnu i odlučujuću važnost.
 Sama činjenica da je sadašnji učitelj Crkve – Ivan Pavao II. potekao iz radničkog okruženja, dapače sam je iskusio rad od fizičkog rada u kamenolomu do radnika na traci u tvornici, i njegovi najnoviji dokumenti o tom pitanju više nego itko poručuju svijetu: rad nije prokletstvo – rad je suradnja sa Božjim stvaralačkim činom. Rad nije zvanje – rad je poslanje čovjeka. Rad nije dužnost – rad je pravo čovjeka! Ali rad je izvor života i život dostojan čovjeka. Raditi znači surađivati, izgrađivati, graditi i živjeti u boljem svijetu. Stoga je blagdan Josipa Radnika model i poruka. Poziv i zadatak. Josip radi s Isusom, Josip radi za Isusa i Josip radi Isusovom snagom. To je kršćanska logika rada. Biti u radu nošen, vođen i ravnan Božjom prisutnošću i njegovom pomoću. Neka je blagoslovljen takav rad!