Arhiv tekstova Arhiv tekstova

Tri stoljeća našeg trajanja i traganja

Nemoguće je u kratkim novinskim člancima sustavno i znanstveno opisati povijest bunjevačko – šokačkih Hrvata, premda je to samo mali dio sveukupnog hrvatskog naroda. Stoga je svrha ovih napisa i bila samo podsjetiti i potaknuti na zanimanje i ozbiljno proučavanje ovoga dijela hrvatskog naroda Date su samo natuknice o većini pojava i pojmova, kao i određenih procesa kod Bunjevaca i Šokaca. Svaka natuknica, da bi bila cjelovito i temeljito obrađena, traži knjigu ili bar opširniju i znanstvenu studiju.
    Koliko je to ozbiljan i težak posao upozoravali su i historici. Dovoljno je upozoriti na zapažanja Ivana Antunovića, koji se među prvima pozabavio tim pitanjima, da za takav rad treba znati jezike, imati puno vremena i novaca; da treba detaljno proučiti desetak vojnih arhiva, još više gradskih arhiva i ljetopise svih franjevačkih samostana koji su bili u svezi s našom poviješću. Antunović je čvrsto vjerovao da će takvog »deliju« roditi bunjevačka nana. Njegov san je samo djelomično ostvaren, jer su se stvarno pojavili ljudi bunjevačkog roda, koji su taj posao pokušali, a donekle i uspjeli, obaviti.
JOŠ UVIJEK SE ČEKAJU »DELIJE«: Ne možemo ih sve nabrajati, premda ih nije bilo mnogo, ali svakako moramo spomenuti dr. Antu Sekulića, koji je zasigurno najplodniji i najseriozniji historik i znalac povijesti bunjevačko-šokačkih Hrvata. Njegov Zbornik za narodni život i običaje, koji je tiskan 1986. godine u Zagrebu u izdanju Akademije, svakako je najvrednije djelo s toga područja, ne poričući značaj i vrijednost ostalih njegovih dijela. Svi njegovi radovi su dostupni svakom tko se želi ozbiljno upoznati s našom poviješću. No, i on, na više mjesta, napominje, da neke stvari treba još detaljnije ispitati i napisati. Posao još nije završen i čeka nove »delije« bunjevačkog i šokačkog roda. S obzirom na načela današnjeg znanstvenog rada i obujma posla, ne treba očekivati pojedince, koji bi to trebali uraditi, nego treba stvoriti tim ili timove interdisciplinarnih stručnjaka, koji bi to stvarno mogli napraviti.
    Tri stoljeća trajemo na ovim područjima. Prvu brigu o nama vode franjevci Bosne Srebrene, a kasnije, sv. Ivana Kapistranskog. Oni o nama brinu pastoralno, kulturno i nacionalno. S nama žive, propovijedaju, poučavaju i zapisuju. U svom radu upućeni su isključivo na članove svoje provincije, jer drugih radnika nije bilo. Na njihov rad se oslanja djelovanje biskupijskog klera na čelu s Ivanom Antunovićem. On već uviđa potrebu civila kao suradnika na preporoditeljskom radu, ali ih jednostavno nema, jer se tuži da za taj posao teško može naći nekog svećenika ili fratra, a civila nikako. No, svojim upornim i dugotrajnim radom osposobit će već i neke laike. Na djelo franjevaca i Antunovića oslanja se rad biskupa Lajče Budanovića. On je već posve svjestan da takov rad ne može uspjeti bez laičkih suradnika. Stoga zdušno radi na odgoju hrvatskih katoličkih intelektualaca i u tome ima zapažene uspjehe. Uz njegove ustanove i udruge za civile, kao što su Subotička matica i Zadužbina kao materijalna potpora, okupit će se solidan broj laika suradnika osposobljenih za nacionalni i kulturni rad među Bunjevcima i Šokcima.
BUĐENJE I GUŠENJE: Svako naše razdoblje pretrpjelo je velike poteškoće, ali je uvijek ostajalo toliko da novi djelatnici imaju s čim početi i nastaviti rad na polju kulture i prosvjete Hrvata na ovim područjima.. Nakon rata 1945. godine Budanoviću je sve oduzeto. Ljudstvo pozatvarano ili rastjerano. Sve je izgledalo beznadno. No, ostalo je nešto ljudi odgojeni i svjesni i svoje uloge i narodnih potreba na polju kulture. Osnivaju se nove udruge. Istina, pod novim vlastima, novim idejnim i ideološkim sklopovima, ali je rad nastav-ljen. I taj rad će biti više puta prekidana, osporavan, što je zavisilo od političkog trenutka pojedinaca ili grupa. Sve hrvatske institucije osnovane nakon rata traju desetak godina i onda se jednim dekretom dokidaju, jer navodno škode bratstvu i jedinstvu naroda.
    Sedamdesetih godina počinje novi val organiziranja i stvaranja na polju hrvatske kulture u Bačkoj, a naročito u Subotici. Okupljanjem velikog broja hrvatski intelektualaca pri osnivanju Bunjevačkog kola i organiziranja Dužijance kao javne manifestacije, iznenadilo je i same organizatore, kao i one koji se nisu tome baš jako radovali. To se ne sviđa pojedinim Komitetima, pa dolazi do rastjerivanja »matičara«, razaranja »hrvatskog proljeća« i svi, koji su još preostali, povlače se u ilegalu i čekaju nova, povoljnija vremena, kada će se opet moći početi s radom.
    Treba naglasiti da je rad biskupa Budanovića i Blaška Rajića uz ostale svećenike i prije i poslije njih ostavio ploda, čvrstu jezgru obrazovanih laika, koji su bili sposobni preuzeti politički, kulturni i prosvjetni rad s Hrvatima u Vojvodini. To pokazuju i dokazuju i sadašnje mnogobrojne hrvatske udruge i ustanove. Hrvati su priznati kao manjina, otvaraju se škole i stvaraju mediji. Sve to ima pravno sređeni status, što znatno olakšava stvar. Mnoge stvari još ne rade na zadovoljavajući način. Još je sve u procesu pronalaženja najboljih modela organiziranja i rada na različitim razinama. Treba znati da živimo u državnoj zajednici koja ni sama još nije pravno sređena u dovoljnoj mjeri. Živimo u nestabilnim političkim, ekonomskim i pravnim okolnostima i poteškoćama. To sve ima odraza i na manjinske zajednice, pa tako i na hrvatsku, na njezine ustanove, ljude i mnoge neprilike u samim zajednicama i u okruženju.

  • Ministarstvo regionalnog razova i fonfova EU Repub
  • Jooble
  • Hrvatsko Nacionalno Vijeće
  • Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata
  • RS APV Pokrainska Vlada
  • DUZHIRH
  • Hrvatska Matica Iseljenika