Arhiv tekstova
Vladavina elita
Najveći uspjeh američke vanjske politike leži u činjenici da je uvjerila svjetsko javno mišljenje u nepobjedivost te politike, njezine vojne i svekolike druge nadmoći. Strah vodećih ljudi gotovo svih zemalja i mirenje s činjenicom kako njih, tako na žalost i inteligencije da ne postoji način suprotstavljanja dominaciji i hegemoniji SAD-a, doveo je do gotovo apatičnog fatalističkog stanja na globusu u kojem žrtva ne samo da se miri s napadačem nego se svim silama nastoji prilagoditi, pače poistovjetiti se s osvajačem.
Elitizam, bolest svojstvena američkom društvu, već gotovo jedno i pol stoljeće zahvatila je gotovo sva društva bez obzira na politička opredjeljenja i ideologije. Naročito je ta pojava nepogrešivosti elita karakteristična za zemlje tranzicije. Domoljublje i uzvišeni ideali temelj su elita da opravdaju svaki svoj krivi potez, dapače oni se uvijek tumače kao malo posrtanje k postizanju svetog cilja. Naravno, taj je postulat u slučaju SAD-a nešto drukčiji.
Oni sebe smatraju »pozvanim narodom«, narodom koji treba povesti narode svijeta k stvaranju novog svjetskog poretka, onog u kojem će oni imati vodeću ulogu i, naravno, sve ono što ih s obzirom na dominaciju pripada. Taj nadnacionalni nacionalizam toliko je opasniji što se barem izravno ne temelji na čistoći rase. No, u stvarnosti on ipak zagovara već viđeno stvaranje »Übermenscha«, samo što bi ga se ovoga puta trebalo odrediti imenom »WASP-man«. To što je veliki vođa katolik nužno se ne kosi s načelima WASP-a.
BIJELA HIPOKRIZIJA: Evidentno je da u čovjekovoj prirodi nije da uči iz prošlosti i da je »historia est magistra vitae« samo floskula koja se kroz milenije nikada nije dokazala. Elite su i onda i sada sebi prisvajale pravo da zaštite čovječanstvo od pošasti ove ili one vrste. Svaki put dobijem kolitis kada netko nešto uradi za dobrobit čovječanstva. I ova najnovija, nazvana Clintonova globalna inicijativa za pomoć stanovnicima nerazvijenog svijeta nije ništa drugo nego jedan u nizu farizejskih nastupa najmoćnijih svjetskih biznismena i političara. U rujnu bi se u New Yorku, gdje je pozvano 1000 važnih svjetskih ličnosti, trebao svečano predstaviti prijedlog rješenja najvećih problema današnjice; siromaštva, korupcije, klimatskih promjena te vjerskog i etničkog pomirenja. Oni bi trebali probuditi savjest čovječanstva.
Čini se, ipak, da je to samo još jedan pokušaj elita da zaštiti svijet od samih sebe. Poput kuge, bijela hipokrizija hara svijetom. U međuvremenu, globusom kruži bauk islamskog fundamentalizma. I to je već viđeno, samo je krivac drugi, bolje rečeno pripadnici druge vjere. Tridesetih godina bili su Židovi. Sada su muslimani. Pitanje glasi: kada će na red doći kršćani? Euforija antimuslimanstva zahvatila je zapadni svijet. Ludilo poput onog Oriane Fallaci zahvatilo je velik broj intelektualaca, ili smo mislili da oni to jesu. Ono što se događa sve više izgleda kao bijeg iz sekularizma u evangelički fundamentalizam, štoviše protestantski fundamentalizam, no na žalost i katolički. Žalosna činjenica da sekularizam nema nikakvih šansi u muslimanskoj kulturi samo je voda na mlin onog dijela kršćanskih konzervativaca koji bi da sekularnu zamijene državom crkve.
NAJTEŽE JE SVEĆENICIMA: Islamofobija je danas sveprisutna gotovo u svim vodećim zemljama EU-a. Ponovno se rađa rasizam, no on već sada nije usmjeren samo na muslimane nego na ljude »azijatskog izgleda« općenito.
Pokojni papa deklarirao se kao ekumenist. Pokušavao je zbližiti religije, iako je svojim konzervativizmom poveo crkvu u kasni srednji vijek. Njegov nasljednik već sada pokazuje želju da je povede u rani srednji vijek. Najteže je ipak svećenicima. Jer biti slugom slugu Božjih u vrijeme informatičke revolucije, u vrijeme kada se u jedan mjesec promijeni toliko toga kao prije u godinu dana, a istovremeno se držati dogmi starih dva milenija gotovo je nemoguće. Zahtijevati da se križ izvjesi u svim uredima, društvenim prostorijama, pa i domovima, može biti samo odraz straha pred nadolazećim vremenom, ili pak sklonost Crkve da se kao i toliko puta u prošlosti stavi uz bok s elitama svjetske politike i biznisa.
Benedikt kao da zaboravlja da gotovo polovica stanovnika Europe štuje neku drugu religiju ili su laici. Ovako se Sveti Otac na izvjestan način priključio narastajućoj islamofobiji u zapadnom svijetu. Kroz čitavu povijest Abrahamova djeca progone jedna druge. Doći će vrijeme kada će se morati ujediniti da bi se obranili.
Autor je komentator, tekst je objavljen
u Slobodnoj Dalmaciji 24. kolovoza
