Arhiv tekstova

Vred­no­te i iden­ti­tet – pret­po­stav­ka kon­struk­tiv­nog di­ja­lo­ga

Dana 25. svibnja 2000. godine papa Ivan Pavao II. izdao je svečano pismo (bulu) kojim dijeli dotadašnju Riječko-senjsku nadbiskupiju na dvije crkvene jedinice: Riječku nadbiskupiju i Gospićko-senjsku biskupiju. Svakoj od njih pripalo je po pet dekanata dotadašnje Nadbiskupije. Riječkoj nadbiskupiji ostaju dekanati: bakarski, crikvenički, delnički, opatijski i riječki, a Gospićko-senjskoj biskupiji pripadaju dekanati: gospićki, ogulinski, otočki, senjski i slunjski. Istoga dana za prvog biskupa imenovan je dr. Mile Bogović, dotadašnji pomoćni riječko-senjski biskup sa sjedištem u Gospiću.
    Mons. Bogović je bio gost ovogodišnje Dužijance u Subotici gdje je predvodio svečano večernje i euharistijsko slavlje u katedrali – bazilici Svete Terezije Avilske. Boravak gospićko-senjskog biskupa Bogovića u Subotici bio je prigoda za razgovor o krajevima iz kojih su se svojedobno Hrvati iseljavali i naselili se u Subotici, Somboru, Baji, Segedinu…

HR: Prvi ste gospićko-senjski biskup, biskupije koja je zapravo obnovljena i proširena stara Krbavska biskupija. Koji su bili razlozi osnivanja te nove biskupije u Hrvatskoj 2000-te?
Glavni razlog je bio što na širokom prostoru između Rijeke i Banja Luke, Zagreba i Zadra, koji je zapravo centralni hrvatski prostor, nije bilo katoličke biskupije. Na tom prostoru u srednjem vijeku je bilo više biskupija. Bio je Senj, zatim Krbava, jedno vrijeme Otočac, a iz Krbave je biskup prešao u Modruš, tako da se zvala Modruška ili Krbavska biskupija. Dolaskom Turaka ona je uništena, kao i dvadesetak samostana koji su bili na tom prostoru, a kada nestanu jake institucije, ili crkvene ili državne, onda se niti narod više ne može okupiti, tako da je i narod ostao bez podrške. Nakon odlaska Turaka dugo se planiralo da se vrati jedno biskupsko sjedište preko Velebita. Međutim, nisu sazrele prilike sve dok nije uspostavljena Hrvatska kao samostalna država, koja je dala potporu crkvenoj inicijativi da se u Gospiću osnuje biskupsko središte. To se pokazalo jako potrebnim i korisnim i pod vidom crkvenim i pod vidom nacionalnim.
HR: Prostor gospićko-senjski imao je dramatičnu povijest seoba, odlazaka i povratka stanovništva, a i Hrvati iz ovih krajeva povezani su svojim podrijetlom s tim prostorom. Ima mnogo teorija o tome kako su i kada dolazili Hrvati iz tih prostora u današnju Vojvodinu. Možete li nam to kao povjesničar malo osvijetliti?
Što se tiče dolaska Hrvata-Bunjevaca ovamo tu nisam baš stručnjak. Znadem da je to grana jednoga te istoga debla čija jedna grana živi u mojoj biskupiji a druga je ovdje. Kada su se ovdje točno naselili, ne bih išao nagađati, no, važna je ta svijest da je to jedno isto hrvatsko pleme koje se razdvojilo na dvije grane. Što se tiče povijesti naziva Bunjevci, jedni kažu da potječe od rijeke Bune kod Mostara, a drugi govore da su ljudi koji su bili uz Tursku granicu i sa svojim stadima šetali se amo-tamo zapravo stvorili jedan tip života koji je mogao opstati u ono vrijeme i da su živjeli u nastambama koje se zovu Bunje. To su dvije teorije, ali svakako je važno da je to jedno pleme koje se razdvojilo. U moju biskupiju dolaze početkom XVII. stoljeća kad je oslobođena Lika 1689. godine, i kada su oni glavninom prešli preko Velebita i naselili Liku. Tako da sada imamo Bunjevce i u Gackoj oko Otočca, i u Lici gdje je glavnina bunjevačka, imamo u Krbavi, a također je i primorje od Krmpota dolje do Svete Magdalene uglavnom bunjevačko. Možda su najpoznatiji ti Bunjevci u Krmpotama i Krivom Putu. Kažu da su svi trebali doći ovamo, bar tamo svi Krivopućani tako govore, da su svi bili usmjereni da idu ovamo prema ravnicama, ali neki su zalutali. I tako ima selo Krivi Put, koje je između dva rata imalo oko šest tisuća stanovnika, a sad ima mnogo manje i to je moja prva župa kojom sam ja upravljao 1964. i 1965. godine, tako da je i moj svećenički život, rekli bismo, započeo s Bunjevcima.
    Ja pozdravljam sve Bunjevce Hrvate ovdje i želim doista da se drže zajedno, da budu povezani u sveopćem našem zajedničkom stablu hrvatskom. Da budu bolje međusobno povezani ovdje kao i s Bunjevcima koji su sada u mojoj biskupiji.
HR: Nisu li se te veze između ovdašnjih Hrvata i onih u Vašoj biskupiji praktički izgubile?
Ja sam više puta dolazio ovdje. Nisam ušao u problematiku seljenja i nisam mogao obogatiti to poznavanje, a sada, kada su me organizatori pozvali, osjetio sam još jedan dodatan motiv upravo zbog te povezanosti Bunjavaca tamo i ovdje.
HR: Vaša biskupija je jako stradala tijekom rata, kako izgleda život na tom području danas? Je li došlo do pomirenja?
Naša je biskupija jako stradala, gotovo dvije trećine je bilo pod okupacijom. Ljudi su bili protjerani s tog područja i nitko tamo nije mogao ostati. Ostalo je nekoliko ljudi koji nisu mogli bježati ili ih je nešto zateklo, a njih nismo smjeli posjetiti jer bismo izložili riziku svoj život. Sve crkve, koje su se nalazile pod tzv. Srpskom krajinom, su stradale, neke više neke manje. Uglavnom je »manje« bilo ako su samo zapaljene, ako nisu još uz to i minirane. Trideset i četiri župne crkve su stradale u Domovinskom ratu, i to ne samo one koje su bile pod okupacijom nego i na bojišnici. Sada su uglavnom sve obnovljene i neke su još ljepše nego što su bile prije, jer naš narod voli svoju crkvu i ne smatra da je dovršio posao, ako je dovršio svoju kuću, a da nije dovršena i njegova crkva.
    Dakako da je rat ostavio i drugih rana, drugih tragova. Nisu porušene samo građevine, nego je mnogo toga i u dušama srušeno. Zato je dobro što je uspostavljena na tim prostorima biskupija da pomogne u prevladavanju tih teškoća i liječenju tih rana. Neki su govorili da biskupiju treba osnovati nakon što se dogodi jedna obnova, a zapravo je ispravan stav i Sveta Stolica je takav stav podržala, da Crkva treba pomoći i biskupija treba pomoći obnovi toga naroda, a ne čekati da se obnova dogodi pa da se osnuje biskupija.
HR: Na tom području je bilo i dosta Hrvata koji su izbjegli iz Bosne i Hercegovine. Jesu li se oni vratili u Bosnu?
Većina onih, koji su došli na te prostore, nisu se vratili u Bosnu. Manji dio je otišao jer, kako znadete, u Bosni nisu takve prilike da bi se oni mogli vratiti. Nemaju nikakve garancije pogotovu na području gdje je Republika Srpska. Ostalo ih je dosta na području moje biskupije, ima oko osam tisuća onih koji su došli iz Bosne uglavnom u – Plaškom, Korenici, Udbini, Gračacu i Lapcu. Svakako je meni drago da je na tim prostorima ojačala Katolička crkva zbog toga, što su s tih prostora u vrijeme Drugoga svjetskog rata katolici bili prognani, pogotovu iz Gračaca i Udbine. Tako da je sada tamo ipak Crkva prisutna. Dakako, ako su oni došli ovamo, nema ih tamo, a mi znademo koliko je nama u demografskom pogledu Bosna prije pomagala. U Bosni su pojedine katoličke obitelji imale po pet šest ili više djece i polovica od njih je poslije dolazila u Hrvatsku. E sad, ako njih tamo više nema, pitanje je kako će se sada to odraziti, jer oni, kad dođu u ovu našu sredinu poprimaju lošu naviku da imaju jedno-dvoje djece. A to znači da ćemo demografski još lošije stajati upravo zbog tog seljenja.
HR: Je li se pravoslavno stanovništvo vratilo?
Što se tiče pravoslavnog stanovništva ono ima podršku međunarodne zajednice i to, rekli bismo, bezrezervnu podršku. Međunarodna zajednica traži da se osigura podrška i onima koji su dizali »balvan revoluciju«, koji su prognali katolike s onih prostora i govori da treba to sve oprostiti. Dakako da treba ići u oproštenje, ali ne može se oproštenje nametnuti, dok ih, s druge strane, uopće ne zanima zašto su Hrvati katolici morali s onih strana pobjeći.
    Mislim da smo mi ondje pozvani da nađemo ključ zajedničkoga života. To je dužnost svakoga čovjeka i svakoga katolika i svakoga vjernika. To je nama dužnost jer ako na tome ne radimo, ne radimo ni kao vjernici, ni kao kršćani. Dakle, to treba, samo je pitanje metode – može li se to po nekim klišejima, nametnutim zbog nekih političkih razloga, ili to treba ipak biti zdrava metoda, jer sve ono što se nameće poslije se pokaže kao izvor novih nesloga i trvenja.
HR: Kakvi su odnosi između katoličkih i pravoslavnih svećenika u Vašoj biskupiji?
Što se tiče formalnih odnosa mi se pozdravljamo, čestitamo jedni drugima Božić i Uskrs, susrećemo se na nekim slavljima, ali neke bolje suradnje, možemo reći, da nema. I osobno sam nezadovoljan s onim što smo mi sami učinili. Jer Crkva, ako ne radi na zbližavanju svih ljudi, onda zatajuje. Tako da nisam ni sobom zadovoljan, ni onim što je učinila moja biskupija, iako sam mnogo toga pokušao. Pokrenuo sam i ideju o Crkvi hrvatskih mučenika, da se vrednuje sve ono što su ljudi na tom prostoru učinili jedni za druge. Veliki je onaj koji znade izložiti se i založiti se za drugoga i uz rizik života. I to su one vrednote koje treba gajiti i takvih je bilo i na onome prostoru i sa strane Srba i Hrvata katolika. Njih trebamo cijeniti i vrednovati jer vjerujem da ti ljudi mogu biti najbolji put, najbolji ključ da se dođe do pravoga i zdravoga zajedništva. Razni politički trikovi, da jedan drugoga prevari, zaobiđe, da mu ne reče istinu, može djelomice neki put uspjeti, ali svakako to nije put za trajan i skladan suživot na ovim prostorima.
HR: Kada će početi izgradnja Crkve hrvatskih mučenika?
Devetog rujna bit će polaganje kamena temeljca i blagoslov gradilišta, službu Božju predvodit će kardinal Josip Bozanić skupa s ostalim hrvatskim biskupima. Taj datum je izabran zato jer je 9. rujna 1493. godina na Krbavi bila velika bitka između kršćanske i muslimanske vojske, kada su kršćani, pretežito Hrvati ali i drugi narodi, bili poraženi i tamo je nastalo veliko groblje. No, ne slavimo mi taj poraz nego onu njihovu spremnost da izlože svoje živote da drugi životi mogu opstati i da se sačuvaju druge obitelji, narodi. Ta spremnost nam je polazište kod gradnje Crkve hrvatskih mučenika, a takvih je bilo ne samo tada nego u cijeloj našoj povijesti. Mislim da je tu formula zajedništva – biti spreman žrtvovati se za drugoga, izložiti i založiti svoj život i tu nije temeljan onaj nacionalni ključ nego svaki onaj koji je spreman tako raditi. Mislim da je to put prema suživotu. To nije nešto originalno, tako je uvijek bilo u Crkvi, znademo da su zapravo naši kalendari nastali popisivanjem kada je netko od mučenika pao i naše crkve su isto građene ondje gdje je netko od mučenika u prvo kršćansko vrijeme dao svoj život. To je temelj pravoga zajedništva i Crkva je bila jaka kada je imala takvih ljudi. Vjerujem zato da i naše zajedništvo, ne samo nacionalno nego i svih onih koji žive na onim prostorima, može biti čvrsto ako se osloni na ovakve ljude uzore i primjere koji su znali žrtvovati sebe za dobro drugih.
HR: Bilo je i negativnih reakcija na ovu inicijativu?
Jasno je da nije tako lako tu ideju plasirati pa da svima bude jasna, budući da se zove Crkva hrvatskih mučenika. Neki to mogu povezati s nekom političkom organizacijom, da je to poticanje hrvatstva na račun drugih nacija, ali kada sam imao prije dvije godine propovijed na Krbavskom polju i kad su bili svi naši biskupi i kad sam izložio tu ideju u cijelosti, nisam čuo neke bitne primjedbe. Dakako da se nekom ne sviđa zašto ondje, nekome se ne sviđa zašto je takva crkva, ali u biti je ideja proširena na cijelo područje Hrvatske a i na inozemstvo gdje žive Hrvati.
HR: Hrvatski narod u SiCG kao nacionalna manjina želi očuvati svoj identitet u ozračju u kojemu još uvijek ima antihrvatskih poruka, a prisutan je i osjećaj da od strane matične države, Republike Hrvatske, nema značajniju potporu. Što bi Vi poručili Hrvatima ovdje na tom putu?
Poručio bih svima da najprije sačuvaju svoj identitet, da se ne dijele na ove i one, nego da jednostavno pokušaju vrednote svoga naroda i svoje vjere živjeti. Jer ako nestane vrednota, ako nestane identiteta, onda zapravo ne mogu niti obogatiti sredinu u kojoj žive i ne mogu onda uspostaviti konstruktivan dijalog s drugima. Konstruktivni dijalog s nekim čovjekom može uspostaviti samo čovjek koji je ličnost, koji znade što misli i što želi. Ali ako se izgubi identitet i svejedno je jesi li ovo ili ono, zapravo onda više nisi subjekt ni u kakvom razgovoru. Budite Hrvati, čuvajte i gajite taj svoj identitet, time ćete obogatiti svoju sredinu bez obzira jeste li okruženi Srbima, Mađarima ili nekima drugima. Dakako da treba biti vaša veza i s matičnim narodom i matičnom državom čvrsta, ali to ne ovisi samo o vama. Mislim isto da je matična država Hrvatska previše olabavila te odnose, negdje oni funkcioniraju bolje negdje slabije, ali sve u svemu dosta je slabo pogotovu nakon 2000-te godine pa do danas.
HR: Hrvati u Srbiji i Crnoj Gori su očekivali da će ti odnosi i veze jačati kad situacija ratna i poratna prođe.
Mislim da je u Hrvatskoj, kao i drugdje, isto na djelu nekakvo razbijanje nacionalnog identiteta, pogotovu ako je on vezan uz vjeru. Suvremeni svijet, ta europska civilizacija koja je zapravo na umoru, ne trpi takvo nešto i želi odvojiti naciju od vjere, želi vjeru relativizirati i omalovažiti nacionalni identitet, barem kod nas, kako bi se mogla stvoriti jedna masa koja se može oblikovati prema želji pojedinoga gospodara koji se želi nametnuti. Te snage djeluju i kod nas i, na žalost, dobile su takve snage i veliku suradnju u hrvatskoj državi i to je ono što je poremetilo odnose unutar cijeloga hrvatskog korpusa, pa su rekli – neka oni vode brigu o sebi, oni imaju drugo središte, mi smo posebna država, oni u Bosni su posebna država, oni neka rješavaju tamo. To je zamka, loša, kriva i vidim da je jako negativne posljedice polučila upravo za koheziju i čvrstinu onoga identiteta našeg, koji nipošto ne smije biti nikakva smetnja zajedništvu s drugim narodima. I kardinal Vinko Puljić upravo to naglašava, da matična država Hrvatska kao da ne vodi dovoljno brige, kao da jednostavno kaže – to je vaša briga.
    Ali, ako smo mi međusobno zajedno, može biti netko od obitelji u Americi a drugi u Australiji. Ako smo mi djeca istoga oca, moramo se držati zajedno. Onaj koji nam govori da to zajedništvo ne vrijedi, da nije potrebno, želi zapravo razbiti nešto što je po svojoj prirodi zajedničko. U tom smislu ja gledam isto na zajedništvo svih Hrvata, ali to nipošto ne znači da se trebamo okretati protiv nekoga. Okrenimo se međusobno jedni drugima, kako bismo mogli dati što veći doprinos u svojoj sredini bez obzira gdje živimo, da li u Australiji ili Srbiji i Crnoj Gori, Bosni ili negdje drugdje
HR: Za razliku od Bunjevaca u primorju i Lici, za koje nije upitno jesu li Hrvati, ovdje jedan dio Bunjevaca odriče svoju pripadnost hrvatskome narodu. Kako to komentirate?
Cijepanje Bunjevaca po naciji na samo Bunjevce i Hrvate Bunjevce je čini mi se politička tvorevina i u sebi jedan besmisao. Ja sam povjesničar i znadem da ne može biti neki narod manjina u jednoj državi, a toga naroda da nigdje drugdje nema. Neka ne dopuste ljudi da ih politika tako mijesi, nego neka ostanu vjerni onome svome korijenu bez straha da će to biti nekome drugome na štetu, jer kad se čovjek odriče svoga identiteta – to samo vodi duhovnom osiromašenju. Toliko se puta dogodilo da je politika išla nekim svojim smjerom, a da je narod čuvao vrednote koje su stoljećima stvorene i da su ga zapravo one i prevele preko raznih grebena povijesti i pomogle mu da se sačuva. Politika prolazi i neka se ne usklađuje svoj nacionalni identitet prema jednoj prolaznoj politici.
HR: Ali ta politika jako dugo traje na ovim prostorima.
Jest da jako dugo traje i možda je zato razornija, ali nas ona treba i ponukati da malo i racionalno razmislimo što se to dogodilo da je ta politika takva – je li zbog toga da nama bude bolje, da nam pomogne, ili pak da se nešto razori i uništi vrednota koja je postojala.
HR: Pojedinci u medijima odriču svaku vezu Bunjevaca s Hrvatima, tvrdeći kako Bunjevci nisu bili genocidni narod, implicirajući da Hrvati to jesu?
Kao prvo, ja ne bih želio vratiti unutar svoga nacionalnoga korpusa nekoga koji se toga stidi. Ali je pitanje odgoja ljudi čega se treba stidjeti i pitanje je li je to, što je on dobio takvo uvjerenje, plod neke politike ili je pak to doista tako i bilo. Nekad je Voltaire govorio »Laži, laži i nešto će ostati«. Tako da je na ovom prostoru jedna politika sigurno bila veoma aktivna i aktualna je, koja je Hrvate predstavljala u lošem svjetlu. Kao što, kada dođe do ratnih sukoba, i na drugoj strani se govori drukčije nego ranije i nerealno o drugoj strani. Ali, to su bolesna stanja društva. Nemojmo uzimati kriterij iz tih bolesnih stanja, nego neka se sve to nekako smiri da možemo na temelju zdravoga razuma, ne emocija, ostati ono što jesmo. Ono što je plod nezdrave kampanje svakako nije dobar plod. Dobar plod je onaj koji je nastao zdravim radom i plemenitim odnosom čovjeka prema čovjeku, kao što ovdje vidimo kod Dužijance. To je nastalo od onoga predanog rada naših ljudi na ovom prostoru i nije to bilo zato da ćemo raditi ovako da budemo bolji od vas nego jednostavno – radiš pošteno svoj posao. I kada tako radiš, tim normalnim putem, onda su i plodovi jako dobri. A ono što je nastalo u nezdravim okolnostima, treba što prije prevaliti, pa neka se prevali i ta dioba. Treba uvijek ustrajno, plemenito i pošteno raditi i željeti svakom čovjeku dobro.
g