Arhiv tekstova
Hvala – oprosti – volim te!
Dok pišem ovaj članak, vani pada tiha, rekao bih jesenjska kiša. Ušli smo u završnicu i vrhunac proslave Dužijance. Cijeli tjedan susreti i slavlja. Kao i prijašnjih godina. Međutim, kako je svaka godina neponovljiva, i događaj u njoj neponovljivi, tako će zasigurno biti i ovogodišnja Dužijanca.
Na oltar Božji i oltar kulture našega Grada, ovaj tjedan i ove nedjelje stavljamo sve. Ponajprije stavljamo na stol Božji ovogodišnji kruh. Kruh koji je dar Njegove dobrote. Jedan od tih kruhova bit će u najsvečanijem trenutku Dužijance pretvoren u njegovo Tijelo. I to je vrhunac Dužijance kada se, Božjom dobrotom doslovno susreće nebo i zemlja, i kada nas Bog tako moćno »dodiruje« da nam u tom našem kruhu daruje sama sebe i stoga ne može biti ni većeg događaja, ni većega slavlja ni razloga većoj radosti od ove: Bog nam se daruje u kruhu. Osobito u ovoj godini euharistije to nama vjernicima biva prepoznatljiv znak da Bog nikada svoga naroda ne zaboravlja. Stoga će taj prinos kruha biti najiskrenija zahvala i srce Dužijance jer ćemo se upravo u svjetlu te vjere susresti s nadnaravnim i osjetiti najvišu cijenu kruha kojega je Bog prihvatio i tako procijenio da se je u njemu nama On sam, Svemogući, darovao. Stoga će i ovogodišnja Dužijanca baš snagom kruha na oltaru biti najveća riječ i čin: hvala.
PREPOZNAJMO ZAJEDNIČKO: Da, Dužijanca je zahvala. Prinijet ćemo i kruh za Domaćina grada, kruh koji unatoč bogatoj žetvi i ove godine ima »tvrdu koru« i gorko je stečen. Ali prinijet ćemo ga zahvalni kao simbol i kao čin za taj dar ove plodne zemlje i ovih marljivih ruku. Tako ćemo i u tom kruhu pečenom u našim pećima i zarađen našim znojem iskazati zahvalnost i za rad i za zajedništvo koje bi taj kruh trebao simbolizirati.
Podsjećam se starokršćanske kateheze koja u kruhu vidi osobiti znak zajedništva. Kao što je naime jedan kruh pečen od nebrojenog zrnja brašna povezano vodom i »zakuvano« snažnom rukom domaćice, a pečeno u žarkoj peći postao slatki zalogaj za život obitelji. Tako je i jedan narod – jedna zajednica – sačinjena od mnoštva pojedinaca koje mora povezivati nešto zajedničko (badava bi mijesili brašno danima, ako ne bi dodali nešto tekućine brašno bi ostalo rasuto) to zajedničko trebamo prepoznati – to je taj naš identitet. Svagdašnjica koja ima »snažnu ruku«, mijesi tijesto tkiva zajednice da bi bila spremna ući u žarku peć i postati mirisavi, svježi, pečeni kruh.
POVEZNO TKIVO: Ako tu starokršćansku katehezu primijenim na našu sadašnjicu, malko se bojim da taj kruh prinesen Domaćinu Grada možda ipak neće zamirisati dovoljnom svježinom i ljepotom simbola jedne složne zajednice. Tako ćemo u ovogodišnjoj Dužijanci prinijeti doslovno gorki kruh koji, nažalost, nije više simbol našeg zajedništva, jer je negdje u procesu »zakuvavanja« i u procesu pečenja netko pogriješio. Kruh zajedništva nam nije najbolje pečen. No, s prinosom ovogodišnjeg kruha, prinosimo i svoje želje i svoje molbe. Molbe su upućene Onom koji može dati »plamen s neba« da naše nesavršene peći nadomjesti svojim savršenim žarom i pripremi kruh koji će mirisati zajedništvom i željom blagovanja. Prinijet ćemo i molbe jednih drugih da se bolje pogledamo, srdačnije susretnemo i više prepoznamo ono tkivo koje »tijesto« našeg identiteta čini, sa malo kvasca, pravim i zdravim tijestom da može postati pečeni kruh. Krajnje je vrijeme da se to učini, da tijesto koje je već dugo spremano, ne »uskisne«. Tako će se prema Rodu i narodu vlastitim zrenjem i promjenama morati očitovati to »povezano tkivo« koje može biti samo međusobno poštovanje i ljubav. Dužni smo prošlosti, a odgovorni za budućnost ne samo reći nego i pokazati da »vezno tkivo« u jednoj zajednici može biti samo ljubav i sloga. Onda će »peć« učiniti svoje da budemo mirisavi kruh za život svijeta.
GLEDAJU NAS PRECI: I konačno, Dužijanca je jedna u nizu koji traje dulje od devedeset godina. Prema prošlosti, kada smo bili i složniji i plodniji, osvrćemo se pokajnički. Kako nas iz onostranosti gledaju naši preci? Kako doživljavaju našu muku, rad, slavljenje? Ne bi li smo ipak trebali tiho šapnuti riječ: oprostite ako smo vas razočarali? No, kako se nadam da će se razvedriti još ovoga jutra kad ovo pišem, tako se nadam da će ovogodišnja Dužijanca biti događaj koji se pamti. Htio bih urezati u svoje srce i u srce svih čitatelja koji slavimo Dužijancu tri snažne, a kratke riječi: hvala, oprosti i volim te. Hvala Bogu i Rodu, oprosti Bože i Rode, volim te Svevišnji i Rode moj. Tako će Dužijanca biti susret onoga naroda koji je realan, vjeran i pun dobre volje da i ovaj tjedan kulta i kulture, kruha i riječi, bude poticaj za bolje sutra i za »podvorbu« mirisavog i svježeg kruha na stolu kulta i kulture ove zajednice i ovoga Grada. g
