Arhiv tekstova

Neuništivi i vitalni Drago Mlinarec, »najstariji hrvatski teenager«, kako ga je davno prozvao Arsen Dedić, čiji poslovični cinizam Dragin promišljeni i odmjereni sarkazam, što se graniči s filozofskim fatalizmom, uveliko nadilazi, jedan je od rijetkih još uvijek aktivnih velikana ranog rocka s ovih prostora i daleko najvažniji i najpoštovaniji kantautor (već od ranih 60-ih), najveći singer/songwriter autorskog rocka tijekom 70-ih, na ovom prostoru ravan značaju   kojeg u svjetskim okvirima ima jednako neuništivi i uvijek aktualni Neil Young. 

Mlinarec je 9. ožujka u novosadskoj si-nagogi bio daleko najzapaženiji umjetnik, čijim je nastupom okončan trodnevni Festival akustičarske glazbe, koji je okupio skoro sve bitne predstavnike ovog »unplugged« glazbenog idioma i ugođaja, koji su još uvijek koliko-toliko prisutni na sceni, od Srđana Marjanovića, preko Vlade i Bajke, do Mlinarca (i moje malenkosti). 

Drago Mlinarec je prošao sve faze  koje jedan legendarni rocker njegovoga iskustva i kalibra, ima proći: od folk-rocka (obrada polke »Večer na Robleku«), pjevača prosvjednih pjesama u maniru Ivice Percla, osnivača i leadera pionirskih beat, pop i rock skupina s ovih prostora, hrvatskih grupa »Jutarnje zvijezde«, »Sputnjici« i legendarne »Grupe 220«, autora, tekstopisca, skladatelja, aranžera i producenta prvih, a i kasnijih bitnih albuma, koji su rock iz ovih krajeva djelomice, a katkad i potpuno, približili onom anglosaksonskom, najdarovitijeg stvaraoca u domeni autorskog progresivnog rocka, s jakim retro-naglaskom na svjeto-nazor razočarane (post)hippy generacije i flower-power filozofije (albumi »A Ti Se Ne Daj«, »Pjesme S Planine«, s početka, i  briljantni »Rođenje«, te »Negdje Postoji Netko«, iz sredine i s kraja iz ove perspektive gotovo onirično bezbrižnih i idealistički nonkonformističkih 70-ih), iznimno darovitoga djelatnika u multimedijalnom prostoru koji zahvaća rubne dijelove poe-zije, etno legata, teatra i filma, rada s Ivicom Kišom na tragu »Crosby (Stills) & Nash«, suradnje s Ibricom Jusićem i Janijem Kovačićem, trupom »Usamljena srca«, super-session postavkom »YU-Pop-Rock Selekcije«, kolegama-kantautorima, Srđanom Marjanovićem, Perclom  i Toma-žom Domiceljom, hard i jazz-rockerima Juricom Pađenom, Pikom Stančićem, Nevenom Frangešom i Davorom Roccom, do vrijednoga pomagača djelatnosti mlađih kolega (albumi »Azre«, »Zvijezda«, »Malog ašova«, nastupi s »Le cinema«), da bi se  posljednjih godina, ne umorio, nikako ulijenio, već iz raznoraznih razloga povukao na ruralnu farmu u pitoreskni krajolik smješten u pastoralu na četrdesetak kilometara od Zagreba. Dva se stara freaka slažu u premnogo toga, »ne možeš starog majstora naučiti novu pjesmu«, kako bi rekao pokojni Jack Kerouac. Stoga, umjesto klasičnog intervjua, evo crtica iz njegovih opservacija tijekom razgovora koje smo vodili u pauzama tonskih probi ili priprema pred novosadski nastup:

 

4Ja nisam niš. Nisam bitan. Nikaj važno, kužiš? Čovjek mora znati kam se metnut u životu...

 

4Ne znam kaj dela Josipa Lisac. Ne izlazimo na ista mjesta, ne krećemo se u istim krugovima. Ja se ne zanimam za garde-robu i fashion.

 

4Arsen nije umoran i cinik. On sve dozna. Od gore mu netko javi, Bog mi je svjedok, evo, tu smo u Božjemu hramu (sinagogi), da nekak dozna sve o sebi. Znat će  i da smo se večeras sprdali u svezi njegove pjesme ‘Ono sve što znaš o meni’... Tomaž? Drugo su oni, zrihtani na disciplinu, ja ne mogu biti sad frtalj ure melankolik, a sad, jer tako treba, u speedu dva dana...

 

4Nisam otišel u prirodu tak... Bila je i situacija i želja. Neću se ja sad s tim i tim, tak i tak ponašati, da bi me tko objavil. A nisam lijen, raduckam, imam to svoje računalo, pohranim sve ideje koje imam tamo, pa kad neki bambus dojde, ja ga pitam koliko mu akorda treba, koliko tisuća stihova želi, pa mu pustim takovu skladbu, kužiš? Katkad ih ne mogu pronaći gdje sam ih pohranil...

 

4Nisam vegetarijanac. Ne jedem meso. A ribe volim loviti, ne puškom sobove, poput rođaka moje supruge, Šveđana. Imaju more puno bakalara, a idu si kupit ribu u supermarket... Odveć se pozornosti obraća na probavni trakt, ja se brinem tek da ne dobijem hemoroide. To je najbitnije za probavni trakt, a ne nekakve gozbe, sufražetkinje. Nekoć smo svirali Engle-zima, mislili smo: ‘sada će popadat na du-pe od glazbe’, a oni u niski start, pa na jastoge, koja glazba, koji ‘Beatles’...

 

4Kužim ja zen, monahe, Budhu, haiku. Budha jedini nikada nije tvrdio da je Bog. A Cohen, što je, budist? On isto prčka pjesme u tom svom hramu, pa kaže kako su one, kada su izašle iz kompjutora, sad izgubile početnu toplinu. Koliko misliš da mu plate ovi iz tvrtke ‘A&M’ za to, a? Ma, taj moment love ne smiješ gubit iz vida.

 

4Rijetko nastupam, mahom me zovu iz Slovenije, pa odem. Putujem vlakom, samo neka me pozovu...

 

R. G. Tilly