Arhiv tekstova

Bijeli novci za crne dane

Stipan Sotinac, ili kako ga njegovi Plavanci zovu Grof, pedesettrogodišnjak je kojeg život nije mazio. Rođen i odrastao u paorskoj obitelji, znao je u životu samo za težak rad. Rad, od kojeg se nekad moglo jako lijepo živjeti, rad od kojeg danas žive svi drugi, samo ne onaj tko radi. Od kada zna za sebe, bio je vezan za plodnu, plavansku zemlju. Od malih nogu pomagao je ocu, a od osamnaeste godine zemlju obrađuje samostalno. Prvo konjima, kas-nije traktorom.
    Iz godine u godinu, skupa sa suprugom Katom, stjecao je ono što ima danas. Na žalost, bez Kate je ostao prije nepuna dva desetljeća, reska bolest, pokazalo se neizlječiva, otrgla je njegovu Katu od obitelji. Stipan je ostao s dvije djevojčice, jedanaestogodišnjom Blaženkom i devetogodišnjom Marijom, koje je uz pomoć svoje majke odgojio i »otpravio na životni put«. Blaženka i Marija danas žive u Hrvatskoj, a Stipan u Plavni, u obiteljskoj kući, skupa sa sedamdesetosmogodišnjom majkom. I on ima zdravstvenih problema, no ne da se. I dalje obrađuje svojih deset hektara zemlje, i dalje živi od poljodjelstva. Jako je nezadovoljan današnjim stanjem poljodjelstva, koje je na najnižim granama, otkako Stipan zna za sebe:
U SELA SE NE ULAŽE: »Ne znam kud sve ovo vodi«, kaže Stipan Sotinac. »Samo znam da nam je bilo jako dobro u vrijeme naših autonomaša. Od poljodjelstva se jako lijepo dalo živjeti, a dok je bilo bogatih seljaka, bili su i puni svi proračuni. Danas je stanje katastrofalno. Vidite samo, gdje nam je stočarstvo. Od nas se ne otkupljuje stoka čak ni po izuzetno niskim cijenama, a s druge strane, meso i prerađevine uvozimo. Tko vodi takvu politiku, nije mi jasno. Tu prevladavaju svakojaki interesi, samo se o interesima neposrednog proizvođača nitko ne brine. Muka me uhvati kad se sjetim po kojoj cijeni su od mene otkupili žito, kad su mi ga isplatili, a po kojoj cijeni mi sad prodaju brašno i kruh. A mi se čudimo što nam mladi odlaze iz sela. Na žalost, to je naša stvarnost, to jednostavno ne možemo spriječiti. U sela se više ne ulaže, nema društvenog života, nema po-duzeća u kojima bi se mladi mogli uposliti, ima samo puno obećanja i demagogije. Evo, Plavna je čak i bez liječnika sa stalnim boravkom u selu. Moje kćerke su danas u Hrvatskoj, obje su otišle zbog posla. Starija se i udala, sad i ona ima kćerkicu. Da su se mogle ovdje uposliti, vjerojatno bi ostale. Poslije smrti moje Kate nisam se ženio. Na prvom mjestu su mi bile kćerke, a danas, skupa sa svojom starom majkom živim u ovoj kućerini, koja je pusta bez mladosti, bez dječjeg smijeha.«
POLITIKA NE PODGRIJAVA NI NADU: »Osjećam svu težinu starosti koja je na pragu. S materijalne strane, ne plašim se starosti, čuvao sam bijele novce za crne dane, kao da sam imao nekakav predosjećaj da mi neće biti dovoljna poljoprivredna mirovina. Od devedesetih godina proteklog stoljeća pa naovamo, ova država od nas seljaka uporno pravi prosjake. Pogledajte samo ovu smijuriju od regresiranja nafte. Pa ljudi, nafta je meni najmanji trošak, to je kao da mi netko daje milostinju. Hvala lijepo, nemojte mi pomagati na takav način, bolje mi platite pošteno ono što proizvedem, pa ću ja kao gospodin otići na crpku kupiti naftu po redovitoj cijeni. U svim tim promjenama političkih garnitura na vlasti, nisam vidio ništa što bi mi podgrijalo nadu u bolje sutra za seljaka. Za moju generaciju sve je već manje-više gotovo, no nadam se da će mladi dočekati da osjete bar djelić onakvog života, kakav smo, istina kratko, proživjeli moja Kata i ja.«