Arhiv tekstova Arhiv tekstova

Nad­vla­da­ti na­rod­njačku svi­jest

HR: Kada Vas je zainteresirala literatura s obzirom na to što ste tijekom školovanja naginjali prirodnim naukama?
    Priča je vrlo prozaična. Počinje na Korčuli 1963. godine. Ljetovao sam kao ferijalac i upoznao jednu djevojku iz Zagreba. Nakon što me na plesu u objektu Ferijalnog saveza izabrala prilikom ženskog biranja, sutradan smo krenuli na izlet brodićem u Lumbardu. Tada je ona bila gimnazijalka i usput mi je pričala o književnosti. U to vrijeme pohađao sam školu Učenika u privredi i kako sam išao u šegrtsku školu nisam imao predstavu o književnosti. Čitao sam isključivo ‘x romane’. Brzo sam shvatio kako nemam o čemu pričati s njom, jer nju nisu interesirali transformatori i elektromotori. Točno je da sam naginjao prirodnim naukama, ali od tog našeg izleta u Lumbardu počinjem intenzivno čitati klasičnu literaturu koju mi je ona naznačila. Iako upisujem Višu tehničku školu u Subotici, tehnika me više ne preokupira.
HR: Vjerujem kako se svaki književnik sjeća kada mu je objavljen prvi književni rad. Je li to bio i za Vas događaj od presudnog značaja?
    Bilo je to za mene izuzetno važno. Nakon Korčule mnogo sam čitao i bio sam uporan, a kako sam počeo pisati poeziju, moj prijatelj Josip Roža poslao je jednu moju pjesmu u ondašnji magazin »Čik«, gdje je i objavljena 1964. godine. Nakon što je pjesma objavljena dobio sam četiri pisma od čitateljica, što me je povuklo na još uporniji rad, jer svakom čovjeku prija kada netko obraća pažnju na njegova nastojanja. Prvo objavljivanje jedne moje pjesme bio je prijelomni trenutak i tada već počinjem osim klasične literature čitati i modernu literaturu: Kafku, Prousta, Pounda.
HR: Jeste li već nakon prvog objavljivanja jedne Vaše pjesme bili sigurni u svoje definitivno opredjeljenje za svijet literature?
    Jesam, ali konačna potvrda za moje uvjerenje je stigla nakon što je subotički književnik i publicist Lazar Merković pročitao moje pjesme. Godine 1968. osnovana je Radio Subotica. Lazar Merković je bio glavni urednik programa na hrvatsko-srpskom jeziku, kako se već u ondašnja vremena jezik ‘definirao’. Moja je teta tada bila tajnica uredništva i ponudila je Lazaru Merkoviću da pročita moje pjesme i nakon što ih je pročitao, rekao mi je kako u meni nalazi pjesničku vokaciju, što mi je mnogo značilo kao potvrda mog rada od strane jednog renomiranog književnika. Ubrzo zatim u ediciji »Osvit« subotičkog časopisa »Rukovet« objavljena je moja prva zbirka pjesama »Djetinjstvo«, 1972. godine. Na toj knjizi poezije radio sam oko tri godine, a presudan je bio poticaj i književni utjecaj Lazara Merkovića, dok su mi na hrvatski jezik ‘skrenuli pažnju’ književnici Balint Vujkov i Matija Poljaković. Od pisanja na hrvatskom jeziku nisam nikada odustao.
HR: Ta 1972. godina nije bila povoljna za mogućnost promoviranja hrvatskog jezika i književnosti u Vojvodini. Koliko je ondašnja politika utjecala na Vaš književni rad?
Nakon takozvanog ‘hrvatskog proljeća’ zaista je tri-četiri godine bilo jako ‘čupavo’ vrijeme i u okviru subotičkih društvenih prilika. Meni je bilo stavljeno do znanja kako više ne mogu objavljivati u časopisu »Rukovet«. Preko člana partije Ilije Burzana prenijet mi je stav tadašnjeg sekretara subotičkog komiteta Komunističke partije Stipana Kopilovića da sam nepoželjan u časopisu. I zaista je časopis prestao objav-ljivati moje priloge. Obratio sam se tada književniku Petku Vojniću Purčaru koji je bio urednik kulturne rubrike Radio Novog Sada i on mi je sugerirao da počnem pisati književnu kritiku.
HR: Rilkeov savjet mladom pjes-niku je bio da su umjetnička djela beskrajno osamljena i ponajmanje se mogu dosegnuti kritikom, a samo ih ljubav može dokučiti i držati, samo ona može biti pravedna prema njima. Kako Vi poimate mogućnost prakse, djelatne i smislene književne kritike?
Ona djela koja imaju književnu vrijednost i standard uvijek sam prikazivao s pažnjom i ljubavlju prema umjetnosti, želeći svojim kritikama omogućiti još bolju spoznaju djela ukazujući na vrijednosti i mogućnosti novih pročitavanja i promišljanja, dok sam oštro kritički ukazivao na one radove koji ne dostižu književni standard i koja ne zavređuju imati mjesta u velikom svijetu književnosti.
HR: U kojim ste časopisima objavljivali književnu kritiku?
Petko Vojnić Purčar upoznao me s književnikom Jovanom Zivlakom, ondašnjim urednikom novosadskog časopisa »Polja«, koji je inzistirao da nastavim pisati kritiku, što je za mene bio poticaj. Postao sam jedan od stalnijih suradnika »Polja«, a objav-ljujem među ostalim i u zagrebačkom časopisu »Oko«, sarajevskom »Izrazu« i beogradskoj »Književnosti«. Veći dio tih sedamdesetih godina bio je protkan nedaćama, dnevno-političkim događajima, ali i dragocjenostima europske i svjetske literature koju sam pratio, kao i mnogim putovanjima od Vladivostoka, pa do Birminghama i Pariza.
HR: Poznavali ste književne velikane Balinta Vujkova i Matiju Poljakovića. Što su za Vas značili razgovori s njima?
Prijateljevao sam s njima obojicom i oni su za mene bili dva antipoda. Matija Poljaković je bio vrhunski intelektualac, mnogo sam toga saznavao od njega, bio je racionalan, ali je možda za ono vrijeme bio neum-jeren u svojim htijenjima promoviranja kulture hrvatske zajednice u Vojvodini, jer jednostavno, realne dnevno-političke prilike nisu dozvoljavale ni minimum, a kamoli neki razmah takvih ideja. Balint Vujkov je bio čovjek koju je ovu sredinu osjećao dušom i srcem. Imao je izuzetan dar za jezike, pogotovo dijalektalne i s njim sam više komunicirao. Mnogo smo šetali i razgovarali. Jest, on je trebao napisati ‘subotičke Glembajeve’, jer je poznavao ovaj narod u dušu. Smatram da su oni bili velikani i uz organizacijsku pomoć Nace Zelića mnogo toga se uradilo u oblasti kulture. Radilo se sve dok se dnevna politika nije represivno umiješala.
HR: Kakav je dojam na Vas ostavio Miroslav Krleža s kojim ste se imali prilike susresti?
Dopisivao sam se s Miroslavom Krležom koji me je dva puta primio u Zagrebu u Leksikografskom zavodu. Listopada 1975. godine Miroslav Krleža me prima ‘iz ovih stopa’, ali me već u prvom kontaktu zbunjuje, jer me je prilikom rukovanja upitao gdje mi je glava. Osupnut, ukočio sam se ne znajući što odgovoriti. Onda je Krleža rekao, kako ne misli na moju glavu nego na šešir, jer je vani hladno. Rekao je da trebam čuvati glavu i da se ne uznemirujem, jer su svi Subotičani koji su ga posjetili bili ‘obezglavljeni’. Od tog doba nosim šešir. Miroslav Krleža je na mene ostavio dojam čovjeka koji posjeduje enciklopedijsko znanje, pravi erudit, a sjećam se našeg razgovora o piscu James Joyceu i pjesniku Thomas Stearns Eliotu. Joycea je cijenio kao pisca, dok je o Eliotu imao mišljenje, kako je njegova poezija pokvarila ukus generacija. Razgovarali smo isključivo o temama iz oblasti književnosti.
HR: Što Vas je potaklo na pisanje proze, nakon dugogodišnjeg pisanja poezije i književne kritike?
Poetski izraz mi je postao skučen za iskazivanje mojih ideja, bila mi je neophodna jedna šira forma u koju bih mogao ugraditi ideje i književna htijenja. Napisao sam roman »Daleka zvona« koji je objavljen 1983. godine, a nakon dugog niza godina napisao sam i roman »Uzmi dodaj« koji je objavljen 2002. godine. Roman »Uzmi dodaj« je eksperimentalan, ali vjerujem kako sam u njemu uspio iskazati egzistencijalnu tjeskobu čovjeka ovoga podneblja tijekom nesretnih ratnih godina koje su se survale na nas koncem dvadesetog stoljeća.
HR: Kako ste došli na ideju da pokrenete dvotjednik »Žig«?
Dvotjednik »Žig« pokrenuo sam 1994. godine, prvi broj je objavljen 25. travnja. Prije toga, bio sam ravnatelj glasnika DSHV-a »Glas ravnice«, a glavni urednik je bio Ivan Poljaković. U DSHV-u je došlo do idejnih razmimoilaženja i nas nekolicina je napustila glasilo. Praktički, ostali smo bez medija gdje bismo mogli prezentirati naše ideje. Tada se rodila zamisao da pokrenemo neovisne novine. Nekako u to vrijeme stavljeno mi je do znanja da moram napustiti posao u školi. Bile su to ratne devedesete i tada mi se mogućnost osnivanja novina ukazala i kao mogućnost nekog daljnjeg rada. Imao sam novca za sam početak. Za naš dvotjednik predložio sam naziv »Dodir«, ali se od toga odustalo, jer je u to vrijeme izlazio magazin »Erotski dodir«. Novinar Zlatko Romić predložio je onda naziv »Pečat«, što nije moglo doći u obzir, jer je Miroslav Krleža imao istoimenu publikaciju koju je uređivao. Romić se ipak dosjetio i predložio naziv »Žig«, što sam oduševljeno prihvatio.
HR: Za kakvu ste se koncepciju novina odlučili kao osnivač i glavni i odgovorni urednik?
Odlučio sam se za koncepciju koju je Albert Camus prakticirao u novinama »Combat« za vrijeme aktivnosti Pokreta otpora u Francuskoj tijekom Drugog svjetskog rata. Dakle, nastojao sam sprovesti koncepciju koja će iskazivati liberalno-građansko opredjeljenje, ali s prepoznatljivim znakovljem obraćanja hrvatskoj populaciji. Ekipa uredništva je bila mala, ali vrlo harmonična. Nositelji redakcijskog rada bili su: Lazar Merković, Ivan Hegediš, Tomislav Žigmanov, Zlatko Romić, Mirko Kopu-nović, Alojzije Stantić i Ante Zomborčević. Novine su imale i veliki broj suradnika. Dvotjednik »Žig« je prestao izlaziti zbog nedostatka financijskih sredstava. Drago mi je ipak što »Žig« produžuje svoj život na neki način u »Hrvatskoj riječi«, barem u smislu nastojanja za postojanjem tjednika hrvatske zajednice u Vojvodini.
HR: Kakve su prema Vašem mišljenju posljedice politike koja je početkom sedamdesetih godina prošlog stoljeća bila represivna spram kulturnog i političkog djelovanja hrvatske zajednice u Vojvodini?
Posljedice su poražavajuće po hrvatsku zajednicu. U trenutku kada se ondašnja Jugoslavija još nekako držala na nogama, u Beogradu se javila jedna liberalna politička opcija na čelu s Markom Nikezićem i Latinkom Perović. U Zagrebu tada postoji slična struja koja je bila možda za nijansu više nacionalno opredijeljena, ali nedvojbeno liberalna. Tu političku struju predvodili su Savka Dabčević Kučar, Miko Tripalo, Dražen Budiša i Pero Pirker. U to vrijeme, dakle s početka sedamdesetih godina, kada se u ondašnjoj Jugoslaviji javljaju liberalna nastojanja, u Subotici se javlja ideja o osnivanju ogranka Matice hrvatske. To je bila inicijativa. Iz političkih razloga Tito u to vrijeme u jednom govoru na Kosovu kaže sljedeće: »A što se ovi Bunjevci na sjeveru Bačke bune?« Situacija biva paradoksalna, jer partijski komitet u Subotici sugerira da se osnuje Hrvatsko kulturno-umjetničko društvo i takvo društvo je dak-le i osnovano početkom sedamdesetih, ali na neki način inicijalni spisak osnivača Matice hrvatske stiže u ‘dobre ruke’ i tog trenutka subotička hrvatska inteligencija dolazi pod udar. Mnogi gube posao i iseljavaju se u Hrvatsku, a grad time gubi jedan duhovno-kulturni i politički kontinuitet. Hrvati su se tada našli u jednoj praznini, a posljedice toga traju do dan-danas. U jednom razgovoru s Ivanom Zvonimirom Čičkom rekao sam kako je Zagreb manje stradao u tom kontekstu od Subotice, jer je za Suboticu odlazak stotinu intelektualaca teško nadoknadiv gubitak, a opet oni koji su ostali, bili su ušutkani.
HR: Utječu li ti nemili događaji iz sedamdesetih godina i na današnje stanje u hrvatskoj zajednici u Vojvodini?
Do dana današnjeg Subotica se na tom planu teško oporavlja, a što se reflektira i na zajednicu u cjelini. Pokušaji postoje i napori su veliki, ali današnja društveno-politička situacija u hrvatskoj zajednici je žalosno-vesela. Podjele i dalje postoje, a čin ujedinjenja dvije hrvatske političke stranke, prema mom mišljenju, neće sam po sebi donijeti neki politički boljitak, ali to jest pozitivan pomak. Treba uložiti veliki napor kako bi se naše ‘folklorne razlike’ nadvladale, jer je, na žalost, nacionalna svijest još uvijek pretežno narodnjačka. Za opstanak i prosperitet hrvatske zajednice u Vojvodini, uz njegovanje kulturne baštine, nužna je i mogućnost prakse suvremenog stvaralaštva u kulturi, koja omogućuje pos-tizanje standarda duhovne razine koji je primjeren suvremenom svijetu, a posebno je važno pitanje obrazovanja na hrvatskom jeziku.
HR: S obzirom da smo na samom početku novog mega-milenija, kako vidite vrijeme prošlo, a kako vrijeme koje je pred nama?
Devetnaesto stoljeće je bilo stoljeće enciklopedista, umnih ljudi, dok je dvadeseto stoljeće obilježeno svjetskim ratovima i holokaustom kada su ljudi umirali na milijune. Dvadeseto stoljeće je bilo i doba rađanja mnogih umjetničkih pravaca, ideja i utopija, dok mi se na samome početku dvadeset i prvo stoljeće čini kao stoljeće bez velikih ideja. U tijeku je proces globalizacije koji sadrži kulturni militarizam i pokraj reklamne priče o kulturnim regionalizmima, dok s druge strane imamo društvenu pojavu izraženog organicizma koji spaja nebo, državu i porodicu na negativnoj osnovi ideje krvi i tla. Mogućnost očuvanja i razvoja kulture manjinskih nacionalnih zajednica u raznim regijama je lokalni internacionalizam.

  • Ministarstvo regionalnog razova i fonfova EU Repub
  • Jooble
  • Hrvatsko Nacionalno Vijeće
  • Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata
  • RS APV Pokrainska Vlada
  • DUZHIRH
  • Hrvatska Matica Iseljenika