Arhiv tekstova

Božić u Beški 1991. i poslije

Prijetnje telefonom svakodnevne su, a Srbi iz Hrvatske obilaze kuće Hrvata prijeteći im da se sele dok još ima vremena, a »bolje milom nego silom«, jer vidjet će što će im biti kad Šešelj dođe na vlast. Mnogi u takvim okolnostima napuštaju svoje domove i sele, isprepadani i ne zamijenivši svoja imanja, a tek kasnije uz kakav-takav dogovor s novopridošlim Srbima zamjenjuju svoja imanja preko opunomoćenika. Prije seoba, pod takvim okolnostima, po nekim službenim statistikama u Beški je živjelo 28 posto Hrvata, 70 posto Srba i 2 posto ostalih.
    U takvom ozračju trebalo je izdržati i dočekivati Božić 1991. godine. Prijetilo se glasno i otvoreno da će biti »krvava polnoćka«. Osiguranje iz Pokrajinskog SUP-a potvrdilo je da prijetnje i nisu bile be-zazlene nisu, posljedica umišljene ugroženosti Hrvata. »Polnoćka u Beški nikad nije bila stravičnija, a vjernika nikad nije bilo manje. Strah i tuga! Tužno, kao da je bio requiem, a ne božićno veselje i raspoloženje. Pravoslavnih vjernika (desetak! op. p.) na čelu sa svojim pastirom (g. Svetozarom Jovanovićem) ove godine nije bilo po prvi put, nakon dugogodišnje lijepe tradicije«, zapisano je u župnoj kronici za 1991. godinu.
PRIČE O »PLAĆENICIMA I ŠPI-JUNIMA«: Je li sugestija o prekidanju kontaktiranja s »ustaškim popom« došla službeniku pravoslavne crkve od nekih stranačkih grupacija, kako se priča, ili od službene crkvene hijerarhije i nije toliko bitno. Konkretno, činjenice potvrđuju da su odnosi pomućeni i da se Pravoslavna crkva od tog nemilog događaja nije se ogradila i osudila ga, a pravoslavni svećenici nisu stali u obranu i zaštitu svojih katoličkih kolega i njihovih vjernika. A možda se »Gospodin kolega« i sam odlučio na prekid dobrosusjedskih odnosa slušajući seoske »istinite priče«, kako je mladi »ustaški popa« kriv za sve i da je »Tuđmanov plaćenik i špijun«, kome je osobno Tuđman poklonio luksuzni auto, te da je »hadezeovac«, »secesionista« i »glavni posrednik u naoružavanju ustaša«. U te i slične priče povjerovali su čak i neki žalosni Hrvati, te službene vlasti i policija. Tri puta je župnik preč. Božidar Lusavec bio privođen od policije na saslušanje. Dva puta u Beški od komandira mjesne policijske postaje (Repića), a jednom je vraćen s puta kući u Jarminu s prijelaza u Bosnu kod Sr. Rače i zadržan u stanici policije Srijemska Mitrovica »samo« osam sati. Mnogi svećenici u Hrvatskoj savjetovali su mladom bešćanskom kolegi da se ne vraća u Srbiju. No, on se ipak vraćao i u svojoj je Beški sa svojim napaćenim i ustrašenim stadom. A dokle? Dok ima župljana i dok Beška pripada đakovačko-srijemskoj biskupiji.
VANDALSKI ČINOVI: Đakovačko-srijemski pomoćni biskup Marin Srakić pohodio je Bešku 20. i 22. ožujka 1992. godine i ohrabrio vjernike pastirskom riječju potaknuvši ih na molitvu i strpljivo nošenje svoga križa i na ustrajnost u nastojanju i želji da ostanu na svojim ognjištima. Nekoliko dana po biskupovom odlasku ponovilo se bacanje bombi i se-ljenje se nastavilo. U lipnju 1992. godine prvoj sv. pričesti pristupilo je petnaest prvopričesnika, a sakramentu sv. potvrde u lipnju 1993. godine trideset i pet krizmanika, a da se i u Beški nije dogodio »Hrtkovački sindrom« bilo bi ih oko sto-tinu i dvadeset. Krizmatelj 1993. bio je zemunski dekan i župnik g. Antun Kolarević. U noći trećeg na četvrti kolovoza 1992. godine na grobljansku kapelu postavljena je eksplozivna naprava od čije eksplozije su popucala sva stakla na prozorima, manja su oštećenja u unutrašnjosti s oltarom i na zidu ispod prozora, olucima i krovu. Psihološki učinak je bio mnogo pogubniji, jer je to bio vandalski čin usmjeren protiv svih žup-ljana katoličke vjere, a ne samo protiv pojedinačnih obitelji na koje su vršeni slični ataci. Polnoćka je za Božić 1992. godine bila u 18 sati. Mjere opreza, a i radi straha koji je još više povećan, jer su »nepoznati počinitelji« petnaestak dana pred Božić minirali crkvu u Novim Banovcima, dvadesetak kilometara od Beške.
    »Bombaški procesi uznemiruju građane Beške«, rekao je, otvarajući proširenu sjednicu Skupštine mjesne zajednice, njen predsjednik Nenad Mutić. Sastanak sa starosjediocima i novopridošlim mještanima, koji su se proteklih mjeseci naselili U Beški razmjenom kuća s bešćanskim Hrvatima, inicirao je predsjednik Skupštine općine Inđija Borislav Nenić, a povod je bila peticija potpisana od strane trideset i jednog mještanina, uglavnom hrvatske narodnosti koji zahtijevaju bolju zaštitu od nadležnih državnih organa. U peticiji stoji da se uznemiravanje vrši na ulici, telefonskim pozivima, pismima, noćnim rafalima, eksplozivnim napravama i bombama. Predsjednik Skupštine općine Inđija Borislav Nenić kaže da su: »Jedni odselili zato što su zabrljali, mislim na članove MO DSHV-a, a drugi iz mate-rijalnih razloga, jer su tamo mnogo više dobivali, a ovamo slobodno dolaze i po petnaest puta, a treći zbog pritisaka onih koji su se odselili, a sad prijete lojalnim građanima hrvatske narodnosti koji su ostali i dalje živjeti na ovim prostorima«, završio je svoje slovo predsjednik Skupštine općine Inđija Borislav Nenić. Mještani Beške hrvatske narodnosti, kao i oni Srbi što žive u mješovitim brakovima ne misle tako. »Živimo u vrlo napetoj atmosferi, izloženi smo raznoraznim prijetnjama, mir su naročito pomutile iz-bjeglice«, rekao je među ostalim jedan od nazočnih Ante Nikolić. Ovo nije završetak priče o postojanju i stradanju bešćanskih Hrvata, kao i Hrvata u Srijemu. Ona negdje tek počinje, a u Beški se nastavlja.