Arhiv tekstova
Uskrs u Srijemu
Uskrs krasi bogatstvo vjerskih i pučkih običaja. Nešto ćemo više reći o pučkim običajima u Srijemu, o tome kako se tih običaja sjećaju prognani srijemski Hrvati rasuti danas diljem Lijepe naše.
ČUVANJE ISUSOVOG GROBA: Pavle Horvat iz Srijemskih Karlovaca danas s obitelji u Osijeku sjeća se tih običaja u rodnim Karlovcima kao da su od jučer. »Još dok sam bio ministrant maštao sam kako ću kad odrastem čuvati Isusov grob. Kod nas se od vajkada sačuvao taj lijepi običaj, momci u rimskim togama s karakterističnim rimskim šljemovima i s kopljima, pa svaki sat smjena straže. Bilo je to doista lijepo i vjerujem da se običaj održao sve do današnjih dana.«
Baka Marica Litri iz rodnih je Kukujevaca došla u Osijek još 1991. godine. Ona se sjeća: »Sve je počinjalo još s Velikim četvrtkom. Zavežu se zvona pa se u podne, ujutru i navečer oglasi samo klepetuša. Sutradan, na Veliki petak, ona naša velika crkva Presvetog Trojstva u Kukujevcima puna svita, a mome čuvaju Bogu. Pa Velika subota i posveta vatre, odvežu se zvona, pa Uskrs i posveta jela, a na velikoj misi crkva opet puna. Što da Vam kažem. Sićam se i da smo na Veliki četvrtak nosili našarane šibe u crkvu, a to su šarali muški, pa i momci, pa ih onda na laganoj vatri oprlje da boja bude smeđa i tim šibama udaramo jednom o drugu. Poslije te šibe donesemo kući pa ih zabodemo u liju luka, da bude zdrav i dobro rodi.«
Čuvanje Isusovog groba održalo se i u drugim hrvatskim sredinama diljem Srijema. Tako je u Srijemskoj Mitrovici, sjeća se Denko Đaković, gdje je nakon II. svjetskog rata sustavno zatirano sve što je hrvatsko, uvijek na Veliki petak čuvan Isusov grob, a odore mladića nalikovale su onim rimskim od prije dva tisućljeća.
U Slankamenu je prije II. svjetskog rata čuvanje Kristovog groba povjeravano vatrogascima, a to su uglavnom bili Nijemci, obrtnici, koji su dosta pozornosti poklanjali vjerskim i pučkim običajima, sjeća se Ilija Rendulić, koji je sa suprugom danas u Osijeku. Poslije rata Nijemci su protjerani, a običaje smo naslijedili mi, starosjedioci Slankamena, samo nismo imali odore nalik rimskima već smo se odijevali u svečano ruho, kao za Uskrs.
I Marijan Žebić iz Gibarca, koji je danas s obitelji u Budimcima, rado se sjeća tih dana u rodnome Gibarcu: »Baš sam došao iz vojske 1948. godine kad je moje godište dospjelo za Bogare, tako su u nas zvali momke koji su čuvali Isusov grob. Nismo imali nikakve odore već smo se oblačili u svečana odijela i imali smo lovačke puške. Mi mladi, lijepo obučeni, crkva puna naroda, djevojke dolaze ljubiti Bogu. Imali smo običaj da se mi Bogari sastanemo na Uskrsni ponedjeljak uvečer kod nekoga u kući i proslavimo, ali nas je netko otkucao, i sutradan smo svi završili kod suca za prekršaje u Šidu, dobili po 7 dana zatvora i 500 dinara globe, što je onda bilo pet nadnica.«
SVETENJE: Manda Žebić, njegova šogorica, sjeća se blagoslova vatre na Veliku subotu: »Poslije blagoslova svi uzmemo ugarke pa idemo kući, podložimo vat-ru u kujni pa onda na toj vatri kuhamo jaja za šaranje i jelo za posvetu, kako smo u Gibarcu govorili, »svetenje«. E tu je moralo biti tanke i debele kobasice, svinjski jezik, mladi luk, češnjak, hren, malo soli i kruh što smo ga za Uskrs pekli.«
Jedan od najstarijih pa i najraširenijih običaja u nas svakako je bojenje i šaranje jaja. Kod nas se govorilo šarena jaja ili šarana jaja, dok se u zapadnim djelovima Hrvatske udomaćio naziv pisanica. Jaje kao simbol života, simbol plodnosti i nove klice, od najstarijih je civilizacija idealno za simboliziranje uskrsnuća kao nagovještaja vječnoga života. Ovaj se običaj vrlo rano raširio i na našim prostorima i održao se sve do današnjih dana. Šara je bilo raznih – od vjerskih motiva, do cvjetnih, motiva vinove loze pa i hrvatskoga grba ili se samo jednostavno napiše: Sretan Uskrs. I tehnika je bilo raznih, ali je kod nas najčešće šarano voskom i to svilom, pa je tako najbolje i najljepše bilo – svilopis-jaje, žuta boja voska na crnoj podlozi. Ova se tehnika najčešće sreće u Kukujevcima i Gibarcu.
Baka Pavka Milaščević iz Gibarca danas je s obitelji u Poganovcima, rado se sjeća Uskrsa i jaja: »Našaramo pun ceger jaja, pokojna mama i ja, lijepo voskom, pa ih onda ofarbamo u lukovici, a kad se osuše, prebrišemo ih masnom krpom da se sjaje. Ujutro napravimo gnijezdo i budimo djecu da vide što im je zec donio.
Posebna se pozornost poklanjala »svetenju«, jelu za posvetu, koje se kuhalo još u subotu, a na blagoslov se nosilo na Uskrs na ranu misu. Kobasica i jaja bili su osnov ovoga jela, dok se u nekim sredinama kuhala i šunka, ponegdje jezik, a moralo je biti i mladog luka, hrena, soli i kruha. Negdje se pekla pogača, negdje kruščić, a negdje fini uskrsni kruh ukrašen pletenicom i buzdovanima. Nije prije bilo novaca za dječje darove, već su djeca darivana šarenim jajetom, muška djeca buzdovanom od tijesta a ženska pletenicom, ukusnim kolačem upletenim kao ženske kike. No, osim jela, računa se vodilo i o ukrašavanju, pa je jelo pakirano u najljepši tanjur, ceker ili korpu, položeno na najljepšu salvetu, vezenu i šlinganu i prekriveno s najljepšim otrkom, ručnikom ili peškirom također veznim i šlinganim. E, to je stvarno bilo lijepo vidjeti, praznik za oko i dušu.
I tu je opet bilo razlika od mjesta do mjesta. Baka Slavica Valo iz Petrovaradina sjeća se da su kod njih na posvetu nosili, osim šunke i kobasice, obvezno i janjetinu. Marija Martinović iz Sota također kaže da je i kod njih kuhana šunka za Uskrs, dok Katarina Oskomić iz Kukujevaca i Ana Josić iz Gibarca vele da je u njihovim mjestima kuhana debela i tanka kobasica i jaja, svakako. Ljuba Ciprić iz Vašice također kaže da je kuhana kobasica i jaja, da je moralo biti mladoga luka i hrena, uskrsnoga kruha i rakije, ali se jelo nosilo na posvetu subotom uvečer, pošto je Vašica bila podružnica župe Srca Isusovog u Šidu.
