Arhiv tekstova
Loš proizvod je loš
Samo su mnogobrojne polemike učinile kontraverznim udžbenik Istorija za treći razred prirodnog i četvrti razred društvenog smjera Zavoda za udžbenike i nastavna sredstva, Beograd 2002. Svi se polemičari slažu kako tom udžbeniku nije mjesto u razredu. Međutim, razlozi takvoga stava su različiti. Tek su rijetki spomenuli kako udžbenik nije primjeren učenicima, kako vrvi materijalnim pogreškama, te kako ne zadovoljava ni elementarne didaktičko-metodičke standarde.
Prigovori nisu upućeni samo autorima Kosti Nikoliću, Nikoli Žutiću, Momčilu Pavloviću i Zorici Špadijer. Puno su veći promašaji likovnoga i grafičkoga urednika Milorada Matića i kartografa Vlade Jarčova, koji, vjerojatno, nisu pedagozi, dok je golema krivnja na recenzentima dr. Dragoljubu R. Živojinoviću, dr. Milanu Vesoviću, te Ratku Tomoviću. Urednici Nebojša Jovanović, dr. Petar Pijanoviću, te Radoslav Petković očito nisu uspjeli pronaći stručnjake i metodičare koji su u stanju napisati suvisli udžbenik (U Srbiji, podsjećamo, nije saživjelo tržište udžbeničke literature, koje jedino može polučiti kvalitetne udžbenike).
DIDAKTIČKO-METODIČKA SIROVOST: Učenicima je povijest druge polovice 19. i cijeloga 20. stoljeća predočena oskudno s očitom namjerom da se kod učenika izgradi osjećaj netrpeljivosti prema susjednim narodima i nacionalnim manjinama. Autori zaziru od povijesti kulture, tehnološkoga razvoja, te osobito povijesti svakodnevice, žena, djece, marginalnih skupina, te životinja, a didaktičko-metodička sirovost udžbenika ne potiče u učenika misaone operacije višega stupnja, već preferira gomilanje besmislenih fraza.
Učenicima povijest neće biti učiteljica života – neće ih poučiti kako se riješiti sindroma hajdučije, patrijarhalnoga uznesenja, koji u sebi nosi sindrom oceubojstva i potiskivanja ega. Eksplicite je na ilustraciji prikazan sukob oružjem između oca i sina; dakako, kroz učenje mačevanja; svi se uokolo toj okrutnoj igri vesele. Takvim ilustracijama mjesto jest u udžbeniku, samo ih valja didaktički obraditi. Učenike treba uputiti da promotre sliku te da razmisle o odgoju djece koncem 19. stoljeća. Podržavaš li, moglo se pitati učenike, davanje oružja djeci. Kakve posljedice na dječju psihu ima neprestani doticaj s oružjem? Brinu li se odrasli muškarci o odgoju ženske djece?
Također, učenicima ovaj udžbenik ne stavlja pozitivne modele identifikacije te pogrešno informira o životu na Planetu u 20. stoljeću. Očito su autori pričali priču o destrukciji u 20. stoljeću, a ne priču o usponu homo sapiensa. Bezobrazno je pričati o 20. stoljeću i ne spomenuti Elvisa Preslea, Beatlese i hipi-pokret. Ne spomenuti dodjele Oscara i Zlatnoga lava, kultne filmove i glumce. Trebaju li građani Srbije zaboraviti filmove Franca Copoloe, Stevena Spielberga, Miloša Formana, Andreja Tarkovskog i Woodya Alena?Gdje je bio-grafija Billa Gatesa? Gdje je priča o AIDS-u i o bolestima koje je čovječanstvo suzbilo? Zar se u Srbiji treba stidjeti Miodraga Petrovića, Pavla Vuisića, Emira Kusturice ili Zorana Radmilovića, Seke Sab-ljić, Mire Banjac i Steve Žigona? Bi li Stepi Stepanoviću otpao brk da su autori ustupili desetinu teksta posvećenog njemu i napisali da je Ivo Andrić dobio Nobelovu nagradu, a da je Desanka Maksimović napisala Krvavu bajku? Zamislite ljubav Srba 20. stoljeća bez stihova Miroslava Antića, Arsena Dedića i ostalih Srba koji žive i stvaraju u kulturama drugih naroda (recimo, Ratka Zvrke, Gustava Krkleca ili Rade Šerbedžije), bez balada Bijeloga dugmeta, Indexa, Yu grupe i Korni grupe? Prešućeni su Smak, Riblja čorba i Momčilo Bajagić. I Radivoje Korać i Dragan Džajić i Vlade Divac i Svetozar Gligorić. Ne troše se riječi na Crvenu zvezdu i Partizan, klubove koji desetljećima afirmiraju Srbe u svijetu. Nema čak spomena da su među Srbima živjeli i stvarali Đorđe Balašević i Milorad Pavić. Stide li se njih autori udžbenika? Ili se prešućeni stide takvih udžbenika?
JOŠ MALO O ILUSTRACIJAMA: Udžbenik otvara sliku Nikole Tesle, te nedaleko od nje i sliku Mihajla Pupina, što je odlično i može zavarati dobronamjerne. Međutim, učenici o životnome putu NikoNikole Tesle u ovom udžbeniku ne mogu saz-nati ništa. Ni o Jovanu Cvijiću, Jovi Jovanoviću Zmaju ili Jovanu Dučiću. Rijetki su se djelatnici iz kulture i znanosti progurali na stranice udžbenika (nema fotografije Josipa Pančića, a ni Stevan Mokranjac nije našao mjesta pored približno 140 fotografija srbijanskih političara koje autori obožavaju).
U isto vrijeme o Dragoljubu Mihailoviću (str. 168) ispod slike pišu dva pasusa – Josip Broz (str. 169) je dobio više prostora, kao i Milan Nedić (str. 173); znatno manje od njih dobio je Aleksandar Ranković (str. 231).
No, ljubavna veza autora udžbenika i mačo-muškaraca (na fotografijama se nalazi nekoliko tisuća muškaraca, većinom političara, ratnika i okrunjenih, to jest »znamenitih muževa« koji se stavljaju za model identifikacije djeci) pokazuje stanje zajednice; nameće se stav da je Srbija patrijarhalna zajednica u kojoj se veličaju tradicionalne ratničke vrednote, u kojoj je politika jedina važna djelatnost. Muškarci na slikama su listom ozbiljni, namrgođeni i bradati – fotografija prvog muškarca bez romantičarskoga patosa i zabrinutosti na licu nalazi se na stranici 64; na toj se slici odrasli muškarci naslađuju kako otac uči sina mačevanju. Prvi muškarci koji se smiju nalaze se na 90 stranici – njemački se regruti vesele toplom razdoblju 1914. godine. Sa 92 stranice smiju se britanski regruti malo toplije odjeveni. Austrijanke se osmjehuju 1938. godine dolasku njemačkih nacista, pa da dalje ne nabrajamo.
Šalu na stranu, ali prvi koji se odista smiju na ilustracijama su Ante Trumbić (str. 132) i Stjepan Radić (str. 136). Komentar je izlišan. Ilustracija žena i djece u ovom udžbeniku ima manje od 0,1 promila. Dakako, ukoliko u to ne računamo kraljice, princeze te kraljevsku djecu.
Likvidacije su u udžbeniku prikazane desetak puta, ranjenici mnogo puta, zbjegovi također desetak puta, dok prikaza borbe ima na stotinjak ilustracija.
OBRAČUN S KOMUNISTIMA: Autorima Srbi samo smetaju; oni veličaju Srbiju i njene lidere i Srbi su im nužno zlo. Koliko god se trudili, nećete saznati iz udžbenika koliko je poginulih u bombardiranju Beograda u travnju 1941. godine. Nećete saz-nati koliko je djece umrlo od pothranjenosti za vrijeme tog i drugih ratova. Ali zato nas s ilustracija promatraju okrunjene glave i njihovi potomci; neki od njih su okrunjeni, no nisu mogli vladati. Valjda ih zbog toga autori sažaljevaju. Obračun autora s komunističkim naslijeđem, osobito uloga Josipa Broza u povijesti Srba, kojeg nerijetko autori zovu nadimkom, te revalorizacija stava o Dragoljubu Mihailoviću i pokretu kojeg je on vodio pokazuju neiživljenost srbijanske historiografije. Autori koji potiču udivljenje učenika te emotivno približuju učenika sa žrtvama i potlačenima, pitali bi učenike podržavaju li Hitlerov model izlaska iz krize. Bi li ti, učeniče, bilo bi naredno pitanje, pomogao progonjenom Židovu, tvome susjedu, od marionetskoga režima Milana Nedića? A nakon iznesenoga Mihailovićevoga i Brozovoga stava o okupaciji Srbije, učenike je trebalo pitati: Da Srbiju danas netko okupira, bi li se svrstao u skupinu onih koji pasivno promatraju ugnjetavanje naših sunarodnjaka ili bi se priključio pokretu otpora. Obraz-loži svoj stav.
NEPOTREBAN ZAKLJUČAK: U ovom se udžbeniku razmahao srbijanski narcizam, agresivan i netrpeljivi prema susjednim narodima i nacionalnim manjinama. Čitajte ovaj udžbenik i postat ćete ksenofob, te osoba koja se jedino sigurno osjeća pod zaštitom svemoćnih političara i to, ponajbolje, monarhističkoga usmjerenja. Srbe su, prezentiraju autori, susjedni narodi tlačili, uništavali, klali i ubijali s osobitim užitkom – dakle odmaka od dnevnopolitičke frazeologije desničarskih stranaka nema. Srbi su gotovo bez grijeha i za sve negativne procese (raspade država, sic!) krivi su drugi. Udžbenik mlade Srbe priprema za revanš.
Autori su se odredili prema ljudskim pravima i pravima nacionalnih zajednica koje žive na tlu današnje Srbije. Sad trebaju nešto reći drugi. Prisjećam se misli nekoga indijanskoga poglavice (u udžbeniku se Indijanci ne spominju!), koji je rekao da se istinskome življenju približio kraj – počela je borba za opstanak.
