Arhiv tekstova
Zajedništvo je najveća snaga naše Udruge
Na redovitoj izbornoj skupštini Udruge protjeranih Hrvata iz Srijema, Bačke i Banata njen predsjednik Mato Jurić ponovno je velikom većinom glasova izabran za obnašatelja čelne funkcije. Od svoje treće godine, kada su se njegovi roditelji preselili u Vojvodinu, živio je u Beški, ali je u jesen 1991. godine morao napustiti vojvođansku ravnicu zamijenivši je Zagrebom. Završio je Pravni fakultet u Novom Sadu 1979. godine, a u svom životopisu ima i dvije godine filozofije završene na Visokoj bogoslovnoj školi u Đakovu. U Inđiji je radio u tvornici »Gumaplast« sve do 1991. godine, a danas je zaposlen u »Gomolavi« tvrtki u vlasništvu također Srijemca Antuna Plivelića. Oženjen je i ima troje punoljetne djece. U rad Udruge uključio se 1992. godine, a od 2002. godine obnaša dužnost njenog predsjednika.
HR: Potkraj mjeseca ožujka održana je jubilarna, deseta po redu, Godišnja skupština Udruge protjeranih Hrvata iz Srijema, Bačke i Banata na kojoj ste ponovno velikom većinom izabrani za predsjednika.
Naša Udruga je u Zagrebu 27. ožujka održala svoju redovitu Godišnju skupštinu, u domu Hrvatske vojske, u nazočnosti blizu 500 članova. S ponosom mogu istaknuti kako su i sve prijašnje skupštine bile izuzetno organizirane i posjećene od strane članova te počasnih gostiju. Tradicionalni pokrovitelj ove skupštine je predsjednik Hrvatskog sabora, a gospodin Vladimir Šeks je i nazočio ovoj našoj najvećoj manifestaciji.
HR: Upoznajte naše čitatelje s radom Godišnje skupštine.
Na Skupštini je podnijeto izvješće o radu Udruge u protekle dvije godine, koje je, moram naglasiti, bilo poprilično opsežno, s obzirom kako smo ranije dosta toga radili i pokušavali ostvariti. Pokrenuli smo brojne akcije, ali nažalost nema uvijek dodovoljno rezultata s obzirom na objektivne okolnosti. Na ovoj redovitoj izbornoj skupštini izabrali smo novi Glavni odbor koji broji 37 članova, novog-starog predsjednika (gosp. Mato Jurić op. a) i pet dopredsjednika.
HR: Poprilično uvjerljivo ste ponovno izabrani za predsjednika Udruge što pokazuje izuzetno jedinstvo u krovnoj udruzi vojvođanskih prognanika?
Ponosan sam na svoj reizbor na mjesto predsjednika Udruge u kojemu sam dobio veliku većinu glasova, ali bih želio podvući kako ni kod izbora dopredsjednika nije bilo dvojbe i predloženi kandidati su izabrani velikom većinom glasova. Visoka postotnost dobivenih glasova za nove odgovorne ljudi svjedoči o jedinstvu unutar naše zajednice i garancija su složnosti u budućem periodu.
HR: Kakav je ustroj Udruge i na kojim osnovama ona djeluje?
Udruga protjeranih Hrvata iz Srijema, Bačke i Banata osnovana je u prosincu 1991. godine, kad su počeli progoni Hrvata iz Vojvodine. Utemeljena je sa željom da se pomogne ljudima koji su morali napustiti svoje domove i potražiti spas u Republici Hrvatskoj. U tim tragičnim trenucima svojih života mnogi su nailazili na svakojake probleme u novoj sredini i preko Udruge nastojali smo pomoći svima kojima je pomoć bila potrebna. Naša udruga je organizirana na taj način da pokriva teritorij cijele Hrvatske skupa sa svojim članovima koji su rasuti i žive na svim njenim dijelovima. Sustav organiziranosti obuhvaća ogranke u svim velikim županijama pa tako imamo sjedišta u Zagrebu, Splitu, Poreču, Virovitici, Bjelovaru, Osijeku… također u okviru svoje zajednice po županijama djeluju i zavičajni klubovi na principu mjesta iz kojih smo došli u Hrvatsku. Tako postoje zavičajni klubovi Slankamenaca, Hrtkovčana, Kukujevčana, Beščana…
HR: Što su konkretni rezultati u radu Udruge u vrijeme Vašeg predsjednikovanja i vođenja zajednice?
Za protekle dvije godine pokrenuli smo brojne akcije koje su potekle kako iz središnjice, tako i kroz djelovanje zavičajnih klubova i ogranaka. Mogu reći da ovi zavičajni klubovi svake godine održavaju svoje skupove i da se na tim organiziranim okupljanjima pojavljuje veliki broj naših članova. Primjerice, zimus sam bio na skupu Gibarčana u Osijeku na kojemu je nazočilo više od 300 ljudi, a znamo kako je Gibarac jedno malo selo u kojemu je živjelo oko tisuću mještana.
HR: U sklopu djelovanja Udruge značajnu ulogu ima i časopis »Zov Srijema«.
Jedan od temelja našeg djelovanja jamačno je naš časopis »Zov Srijema« koji izlazi četiri puta godišnje i radi se posve na volonterskoj osnovi. Na stranicama ovog našeg glasila nastojimo povezati naše ljude i mislim da u tome uspijevamo, zahvaljujući svim našim suradnicima. Pokraj ovog časopisa naša zajednica je utemeljila i svoju nakladničku djelatnost i za proteklih dvanaest godina izdala je niz knjiga, a posljednji objavljeni naslov je knjiga Ivana Bonusa »A zašto, Visosti?« (priče iz Srijema) koju smo promovirali prošle godine. Također nastojimo pomoći i mladim stvaraocima koji se žele literarno izraziti.
HR: Uz nakladništvo Udruga je aktivna i kroz ostale oblike prezentiranja umjetnosti svojih članova zajednice.
U jačanju našeg zajedništva njeguje se pokraj literarnog izričaja i kulturno-umjetnički dio koji se razvija kroz djelovanje zavičajnih KUD-ova koji čuvaju izvorni folklor s prostora iz kojih smo potekli. Značajno je i razvijanje slikarstva kroz koje se mnogi naši članovi nastoje oprobati. No, jedan događaj ipak zaslužuje posebnu pažnju svojim značajem. U koncertnoj dvorani »Lisinski« 4. prosinca 2002. godine održan je koncert na kojemu su učestvovala HKPD iz Rume, Slankamena, Sremske Mitrovice, Golubinaca, te iz »hrvatskog dijela« u kojemu žive doseljeni Srijemci: Lovasa, Vinkovaca… Kao počasni gost ovog koncerta nazočan je bio i predsjednik vojvođanske Skupštine Nenad Čanak, koji se u svom radu istakao zalaganjem i pomoći u ostvarivanju prava Hrvata u Vojvodini.
HR: Kao odgovorna osoba na funkciji predsjednika Udruge raspolažete li s preciznijim podacima o broju osoba koje su morale napustiti svoje domove?
Nažalost, mi konačnu brojku nemamo. Tijekom svih ovih godina smo pokušavali napraviti popis svih osoba koje su napustile Vojvodinu, ali uslijed nedostatka tehničkih sredstava uvjetovanih nedovoljnom materijalnom potporom nismo u mogućnosti to i dovršiti. Ali prema nekim službenim procjenama brojka se vrti između 40 i 45 tisuća ljudi. Ovu tvrdnju mogu potkrijepiti činjenicom kako imamodovoljno rezultata s obzirom na objektivne okolnosti. Na ovoj redovitoj izbornoj skupštini izabrali smo novi Glavni odbor koji broji 37 članova, novog-starog predsjednika (gosp. Mato Jurić op. a) i pet dopredsjednika.
HR: Poprilično uvjerljivo ste ponovno izabrani za predsjednika Udruge što pokazuje izuzetno jedinstvo u krovnoj udruzi vojvođanskih prognanika?
Ponosan sam na svoj reizbor na mjesto predsjednika Udruge u kojemu sam dobio veliku većinu glasova, ali bih želio podvući kako ni kod izbora dopredsjednika nije bilo dvojbe i predloženi kandidati su izabrani velikom većinom glasova. Visoka postotnost dobivenih glasova za nove odgovorne ljudi svjedoči o jedinstvu unutar naše zajednice i garancija su složnosti u budućem periodu.
HR: Kakav je ustroj Udruge i na kojim osnovama ona djeluje?
Udruga protjeranih Hrvata iz Srijema, Bačke i Banata osnovana je u prosincu 1991. godine, kad su počeli progoni Hrvata iz Vojvodine. Utemeljena je sa željom da se pomogne ljudima koji su morali napustiti svoje domove i potražiti spas u Republici Hrvatskoj. U tim tragičnim trenucima svojih života mnogi su nailazili na svakojake probleme u novoj sredini i preko Udruge nastojali smo pomoći svima kojima je pomoć bila potrebna. Naša udruga je organizirana na taj način da pokriva teritorij cijele Hrvatske skupa sa svojim članovima koji su rasuti i žive na svim njenim dijelovima. Sustav organiziranosti obuhvaća ogranke u svim velikim županijama pa tako imamo sjedišta u Zagrebu, Splitu, Poreču, Virovitici, Bjelovaru, Osijeku… također u okviru svoje zajednice po županijama djeluju i zavičajni klubovi na principu mjesta iz kojih smo došli u Hrvatsku. Tako postoje zavičajni klubovi Slankamenaca, Hrtkovčana, Kukujevčana, Beščana…
HR: Što su konkretni rezultati u radu Udruge u vrijeme Vašeg predsjednikovanja i vođenja zajednice?
Za protekle dvije godine pokrenuli smo brojne akcije koje su potekle kako iz središnjice, tako i kroz djelovanje zavičajnih klubova i ogranaka. Mogu reći da ovi zavičajni klubovi svake godine održavaju svoje skupove i da se na tim organiziranim okupljanjima pojavljuje veliki broj naših članova. Primjerice, zimus sam bio na skupu Gibarčana u Osijeku na kojemu je nazočilo više od 300 ljudi, a znamo kako je Gibarac jedno malo selo u kojemu je živjelo oko tisuću mještana.
HR: U sklopu djelovanja Udruge značajnu ulogu ima i časopis »Zov Srijema«.
Jedan od temelja našeg djelovanja jamačno je naš časopis »Zov Srijema« koji izlazi četiri puta godišnje i radi se posve na volonterskoj osnovi. Na stranicama ovog našeg glasila nastojimo povezati naše ljude i mislim da u tome uspijevamo, zahvaljujući svim našim suradnicima. Pokraj ovog časopisa naša zajednica je utemeljila i svoju nakladničku djelatnost i za proteklih dvanaest godina izdala je niz knjiga, a posljednji objavljeni naslov je knjiga Ivana Bonusa »A zašto, Visosti?« (priče iz Srijema) koju smo promovirali prošle godine. Također nastojimo pomoći i mladim stvaraocima koji se žele literarno izraziti.
HR: Uz nakladništvo Udruga je aktivna i kroz ostale oblike prezentiranja umjetnosti svojih članova zajednice.
U jačanju našeg zajedništva njeguje se pokraj literarnog izričaja i kulturno-umjetnički dio koji se razvija kroz djelovanje zavičajnih KUD-ova koji čuvaju izvorni folklor s prostora iz kojih smo potekli. Značajno je i razvijanje slikarstva kroz koje se mnogi naši članovi nastoje oprobati. No, jedan događaj ipak zaslužuje posebnu pažnju svojim značajem. U koncertnoj dvorani »Lisinski« 4. prosinca 2002. godine održan je koncert na kojemu su učestvovala HKPD iz Rume, Slankamena, Sremske Mitrovice, Golubinaca, te iz »hrvatskog dijela« u kojemu žive doseljeni Srijemci: Lovasa, Vinkovaca… Kao počasni gost ovog koncerta nazočan je bio i predsjednik vojvođanske Skupštine Nenad Čanak, koji se u svom radu istakao zalaganjem i pomoći u ostvarivanju prava Hrvata u Vojvodini.
HR: Kao odgovorna osoba na funkciji predsjednika Udruge raspolažete li s preciznijim podacima o broju osoba koje su morale napustiti svoje domove?
Nažalost, mi konačnu brojku nemamo. Tijekom svih ovih godina smo pokušavali napraviti popis svih osoba koje su napustile Vojvodinu, ali uslijed nedostatka tehničkih sredstava uvjetovanih nedovoljnom materijalnom potporom nismo u mogućnosti to i dovršiti. Ali prema nekim službenim procjenama brojka se vrti između 40 i 45 tisuća ljudi. Ovu tvrdnju mogu potkrijepiti činjenicom kako imamou Republici Hrvatskoj imamo četiri i pol tisuće umirovljenika koji su svoje mirovine ostvarili u bivšoj državi, današnjoj SCG, a koji su u životnoj dobi od 70. – 80. godine. Onda je normalno da ovih mlađih mora biti barem deset puta više.
HR: Prošlo je već više od jednog desetljeća kako su se bivši Vojvođani naseli na teritoriju Republike Hrvatske. Koliko su se ljudi, prema Vašem osobnom mišljenju kao predsjednika Udruge, uspjeli adaptirati i prilagoditi novom okruženju?
U načelu mislim da se velika većina uspjela posve prilagoditi novom okruženju, jer sve su to vrijedni i radni ljudi koji su navikli mukotrpnim radom zarađivati za život, pa su se tako i ovdje u RH brzo prilagodili i započeli novi život. Mnogo naših ljudi se u Vojvodini bavilo zemljoradnjom, te je svoju osnovnu djelatnost nastavilo i ovdje, prenijevši čak i neke izrazito vojvođanske poljoprivredne kulture na njive u Hrvatsku. Najbolji primjer su ljudi koji se bave voćarstvom i posebice uzgajivači lubenica, koji su za vrlo kratko vrijeme uspjeli odgojiti ovu izrazito vojvođansku sortu slatkog voća.
HR: Tijekom proteklih turbulentnih godina izvršeno je mnoštvo zamjena nekretnina s obje strane. Kako su u tim transakcijama prošli članovi vaše Udruge?
Okolnosti u kojima su se mnogi selili opće su poznate i mnoge su zamjene obavljane na brzinu. Velika većina ljudi je nastojala sačuvati kakav takav krov nad glavom i u tim zamjenama neki su bolje, a neki, na žalost, i lošije prošli.
HR: Što je sa zapošljavanjem i prilikama da članovi Udruge pronađu zaposlenje?
U Zagrebu i okolici, te drugim većim gradovima i središtima ljudi su se uspjeli snaći za posao, dok je u manjim sredinama nešto teže pronaći uposlenje. Ali smatram da je ipak veći postotak onih koji su uspjeli pronaći stalan izvor prihoda za sebe i svoje obitelji.
HR: Koje biste još probleme istakli kao goruće u životu pripadnika vaše Udruge?
Jedan od najvećih problema bio je i reguliranje pitanja državljanstva u Republici Hrvatskoj, također bilo je većih i manjih problema u vezi sređivanja imovinsko-pravnih problema oko zamjena nekretnina. Danas su ti problemi posve drugačije prirode, a najviše se odnose na rješavanje problema nezaposlenosti kod ljudi koji nisu samostalno uspjeli.
HR: Reguliranje sporazuma o socijalnom osiguranju između SCG i Hrvatske donijelo je nove probleme brojnim umirovljenicima?
Primjenom sporazuma naši umirovljenici su trebali početi primati mirovine iz SCG, ali veliki broj njih nije to još uvijek mogao ostvariti iz brojnih birokratskih razloga i ti ljudi su sada u velikim materijalnim poteškoćama. A oni, koji bi ih trebali ostvarivati kao poljoprivredni umirovljenici, mirovine neće dobivati još najmanje godinu dana jer, kao što znamo, ove mirovine kasne i u Vojvodini. S ovim problemom smo izašli i na Godišnjoj skupštini, upozorili smo i Vladu Hrvatske kako su te mirovine, koje će ljudi dobivati iz SCG, nedovoljne za normalan život i egzistenciju u RH, i naša su nastojanja da država dotira određeni dio uz nedovoljna mjesečna primanja.
HR: Kako je Skupština Udruge prokomentirala Deklaraciju vojvođanske Skupštine o povratku Hrvata u Vojvodinu?
Skupština je pozdravila odluku Skupštine Vojvodine i njenu Deklaraciju o povratku Hrvata u Vojvodinu i njeno izričito nag-lašavanje kako su Hrvati bili protjerani iz nje. Nažalost, bojimo se kako je ta deklaracija donijeta od strane manjeg broja ljudi i da ona ne odražava stvarnu želju većeg dijela naroda, pa se tako bojimo da ona i nema neku veliku snagu. S druge strane prolaženjem godina i rođenjem i stasanjem novih generacija, mnogi od tih mladih ljudi nemaju nikakvih dodirnih točaka s predjelima na kojima su odrastali njihovi preci. Značajno je svakako naglasiti i namjeru Deklaracije da se i onima, koji se ne nam-jeravaju vratiti, da državljanstvo i pravo glasa.
HR: Kakva je suradnja sa »starim krajem«?
Najbolju i najprisniju suradnju imamo s kulturno-prosvjetnim društvima iz Srijema, ali bismo također željeli proširiti i ojačati suradnju i s Bačkom i Banatom. Ovdje imamo odličnu suradnju s Druš-tvom vojvođanskih podunavskih Hrvata, gdje su mnogi od njihovih članova i članovi u našem Upravnom odboru i Skupštini, te zajednički radimo na rješavanju naših zajedničkih problema. Istakao bih još i suradnju s našim ljudima koji su ostali u Vojvodini, posebice sa župnicima koji su sve vrijeme ostali uz svoj narod.
