Arhiv tekstova

Kako, molim?

PLAĆA ZA GE­NO­CID

U Njemačkoj i danas postoji dilema jesu li pripadnici nekadašnjeg Hitlerovog Vermahta zločinci ili nisu, pa kako bi se to razjasnilo pribjeglo se individualizaciji krivice, pa je ono što je pojedinac činio, postalo mjerilo krivice. Danas se ovdje prikriva ta pojedinačna krivica i ide se ka kolektivnoj krivici, pa se onda za nekoga kaže »on je bio samo liječnik« ili »on je bio samo novinar«. I dr. Mengele je bio samo liječnik i Goebels novinar, pa su odgovarali za ono što su učinili. Neophodno je razdvojiti vojnika Vermahta, koji je služio Njemačkoj, i SS oficira Hitlerove partijske vojske, koji je to radio iz uvjerenja, zbog čega je, uostalom, SS vojska kolektivno proglašena za zločinačku organizaciju. Razdvojimo danas sve to u Srbiji i kažimo jasno: Ne može se dobivati plaća za genocid! Nenad Čanak,  predsjednik Skupštine Vojvodine, »Dnevnik«, 9. travnja 2004.
PRI­ZNA­VA­NJE PO­MI­RE­NJA

Pitanje treba li se srpsko javno mnijenje pomiriti s takozvanim gubitkom Kosova? Mislim da se srpsko javno mnijenje već pomirilo s gubitkom Kosova, ali da to ne smije još sebi priznati. Međutim, morat će se pomiriti s činjenicom da Kosovo već davno nije srpsko. Kosovo nije bilo srpsko već ni 1912. godine. Koliko je Kosovo demografski bilo »srpsko« kad je »Stara Srbija«, točnije Kosovo i Makedonija, mirovnim ugovorom iz Bukurešta 1913. postala dio Kraljevine Srbije? Prema prvom jugoslavenskom popisu 1921., 26 posto tamošnjeg stanovništva je govorilo srpsko-hrvatski, a 21 posto je bilo pravoslavne vjere. Dakle, albansko stanovništvo nikad nije htjelo biti dio Srbije, i za njih je oslobođenje Kosova poslije Balkanskih i Drugog svjetskog rata bilo osvajanje. Stevan Pavlović, profesor povijesti na britanskom sveučilištu Southampton, Radio Slobodna Europa, 8. travnja 2004.
SVI U HA­AG

Zbog velikog interesiranja građana za dobrovoljni odlazak u Den Haag Odbor za ljudska prava u Boru raspisao je javni oglas u kome se zainteresiranima (za sada ih je više od trideset) daju dopunska objašnjenja o tome kako se može stići do Nizozemske. Svaki kandidat mora ispuniti bar tri uvjeta: da je državljanin Republike Srbije, da je punoljetan i da priznaje krivicu za učinjena krivična djela genocida ili ratnog zločina. Svi prijavljeni »kandidati« za Haag iz Bora, grada u kome su prosječna primanja negdje oko osam tisuća dinara, nadaju se kako će ih oni u Tribunalu »primijetiti« i unaprijed se raduju onome što bi ih u tom slučaju čekalo – mjesečna materijalna nadoknada u visini plaće zastupnika u Republičkoj skupštini, dva puta mjesečno plaćeni troškovi odlaska članova obitelji do Haaga, plaćeni troškovi telefonskih računa za komunikaciju s pritvorenikom. »Vreme«, 8. travnja 2004.
HI­PO­KRI­ZI­JA

Ona, istina, provocira. Traži da se opredijelimo. Istina sja, zatirali je mi ili ne. Sada će se opet mnoge savjesti pokazati na djelu, kao i proteklih mjeseci i godina. Opet će se vidjeti tko je konstruktivan, a tko destruktivan. Oni koji su i do sada bili konstruktivni, sada su možda dodatno došli do izražaja. Oni zam-račena pogleda sada se mogu otarasiti prošlosti, priznati pogrešku i reći: ljudski je griješiti, ali vražje ostati u zloći. I ova, kao i svaka druga kandidatura, jest izraz ljudi koji priznaju neke vrednote. Ali za mene je to na drugome mjestu: važnija je vjerodostojnost, to je ono što zahtijevam prije svega od sebe, a potom od onih koji su u javnoj službi. Oni su dužni raditi svoj posao. Mogu čovjeka oblijepiti svim mogućim nagradama, a onda vas ostaviti da u blatu umrete od gladi. To je strašna hipokrizija. Tko daje nagradu, pokazuje lice. Ali bilo bi neusporedivo bolje kada bi političari obespravljenima vratili osnovna ljudska prava. A nagrada nikakva nikome ne treba – meni ponajmanje. Ali ako nagrade uvijek iznova ukazuju na hipokriziju – tada neka ih bude. Mons. Franjo Komarica, banjalučki biskup, službeno kandidiran za Nobelovu nagradu za mir, »Novi list«, 9. travnja 2004.
PA­TRI­OT­SKA OB­VE­ZA

Nedavna provala nacionalističkih strasti usmjerenih protiv Islamske zajednice u Srbiji kada su, u odmazdi zbog paljenja pravoslavnih crkava i manastira na Kosovu, mladi patrioti odnijeli »slavnu« pobjedu u borbi protiv beogradske i niške džamije – pregazila je još nekoliko jedinstvenih spomenika kulture. Razmrskavanje šehitskih nišana iz 15. i 16. stoljeća, autentične i rijetke vrste nadgrobnih spomenika s balkanskih prostora, nastalih po uzoru na stećke, nisu snimale televizijske kamere, niti se oko njih vodila živa ali neravnopravna bitka s omanjim policijskim odredom. Nije bilo ni pijanih huligana, ni viđenijih branitelja srpskih nacionalnih interesa. Ovu »patriotsku obvezu« ispunio je, tvrde obaviješteni izvori, izvjesni pukovnik Dragan Nikolić – načelnik muzejskog odjeljenja Vojnog muzeja u Beogradu, u čijem se posjedu šehitski nišani nalaze od 1960. godine kada su dopremljeni na Kalemegdan iz Bosne i Hercegovine za potrebe nove tematske postavke. Milica Jovanović, »Danas«, 13. travnja 2004.