Arhiv tekstova

Novi prilozi neologizmu i patriotizmu

Evo prijedloga za razmišljanje onima koji imaju naviku slobodno vrijeme trošiti na čitanje zavičajne književnosti: ustanoviti gradsko priznanje »Žalosna vrba« za najneuspjeliji literarni rad koji je tijekom godine javno objavljen (naziv priznanja u skladu je s neprimjetnim emocijama drveta zbog njegove buduće namjene).
Da tako nešto postoji, knjiga mr. Lazara Ivana Krmpotića »125 godina od osnutka Pučke kasine« (Subotica, 2003.) našla bi se u samome vrhu prošlogodišnje produkcije, a nije nemoguće da bi bila bez ozbiljnije konkurencije.
BISTRENJE TALOGA U MAGISTRALNIM MISLIMA: Svojom preciznom neutralnošću – a u skladu s ovdje toliko voljenim jubilejima, tradicijama i običajima – naslov čitatelja-namjernika navodi na pomisao da je u knjizi riječ o dostojanstvenoj institucionalnoj riznici aktivnosti, staroj vijek i četvrt. Na sreću, dovoljno je otvoriti prvu stranu knjige, a zatim doći i do njezinih generalija pa da se čitatelju, ničim izazvana, nametne poštena ponuda: upustiti se u avanturu dokučivanja autorovih sivih ćelija ili jednostavno raditi bilo što drugo, ali svakako pametnije. Spomenute strane, naime, otkrivaju da ime knjige na naslovnici i unutrašnjosti nije isto, a imena onih koji su u njezinoj izradi sudjelovali praćen je dovoljnim brojem slovnih, pravopisnih, gramatičkih i semantičkih grešaka (»Zahvaljujemo na suradnji: Gradska biblioteka Subotica Istorijski Arhiv Subotica Porodica Kopunović«, primjerice) da se dalje upuštanje u njeno čitanje može tumačiti kao čista znatiželja ili eventualno uveseljavanje.
 U općem nedostatku zdravog humorističnog štiva knjiga »125 godina (od) osnivanja Pučke kasine« dobrim dijelom ublažuje opravdani žal za Magnusom i Bunkerom ili Škvoreckim. Za takvo što potrudio se autor, koji – uz povremeno navođenje integralnih misli Ivana Antunovića – već u startu otkriva da goli fakti ne služe u dovoljnoj mjeri razumijevanju mutnih taloga povijesti, nego im je (faktima, ne talozima) stoga potrebna dodatna doza ideološke nadgradnje u obliku brojjedanovskog bistrenja (taloga, ne fakata). Tako, primjerice, autor već na početku, e da bi se razumjele »društveno-političko-crkvene prilike u vrijeme nastanka Pučke kasine« – u maniri najvrsnijih korisnika dekomponiranog predikata – kaže kako je to »osobito važno, sada, kada ta ista ustanova želi vršiti svoje djelovanje« (u slobodno vrijeme razmisliti o iskazu-zamci vršimo vršidbu). Za Antunovića i Paju Kujundžića – za koje na deklarativnoj razini gaji veliku naklonost – autor koristi gastro-psihološke glagole (»u pedesetim godinama njegova života provaljuje iz njega rodoljublje svom silinom i on se baca svim žarom svoje duše…«), te zabavno-nekrofilne formulacije (»7. prosinca 1925. godine odigrala se u prostorijama Pučke kasine veličanstvena svečanost u povodu 10. obljetnice smrti velikog kulturnog radnika Paje Kujundžića«). Veselom bogaćenju jezika – bio on hrvatski, srpski ili govor bačkih bunjevačkih Hrvata (pošto u ovoj knjizi-marketu od svega toga ima po malo) – autor je na osamdesetak stranica dao jedinstveni, puni i neponovljivi doprinos. Izrazi »magistralnih zamisli« (str. 9), »disperzira da razmišljamo« (12), »prokušanih rodoljuba« (43), »neosnovanost te objekcije« (68), »razmjerice« (24, poput: pjetak, tjetak i mjetak)… posve ravnopravno mogu konkurirati i ovakvim semantičko-logičkim otkrićima: »Kako posmrtni obredi i običaji često puta donose znatne izdatke, pogotovu kada smrt nastupi iznenada ili kada se ona dogodi za vrijeme haranja neke zarazne bolesti.« (str. 33); »Osim ovog fonda postojao je i Fond Marije Malagurski rođene Sudarević, osnovan 1924. godine, a dvije godine kasnije (1926.) ista osoba, Marija Malagurski rođena Sudarević, osniva i Studentski fond.« (str. 39) ili (pogledati »Krunskog svjedoka« Istvána Bacsóa) »Nastaje prva politička stranka nacionalnog karaktera, a i crkveni život, osobito onaj društvenoga vida, postepeno intenzivira svoj život.« (str. 49). (Točke iza navodnika autorov su zahvat na značenjskom i zdravorazumskom prekidu kontinuiteta rečenice.)

PRIVATNI POVJESNIČAR OPĆE PRAKSE: Svoju, očito šaljivu, istraživačko-isljedničku djelatnost, s nemalom dozom za ovu prigodu utemeljenih klerokomunističkih elemenata, svećenik-privatni povjesničar opće prakse intenzivira što se više bliži vremenu današnjem. Uz već antologijski arsenal papirnopatriotskih sintagmi tipa »zdravo narodno tkivo« (str. 29), »sinovi i kćeri našeg naroda« (50)… autor čitatelju, kamaradu, članu Pučke kasine, ali i Ministarstvu vanjskih poslova i Ministarstvu kulture Republike Hrvatske (!) – koji su moralno (i materijalno, naravno) pomogli objavljivanje knjige – otkriva da su se protiv nje (Pučke kasine, ne knjige) od datuma obnavljanja (21. svibnja 1998.) urotile gotovo sve postojeće hrvatske institucije, najveći dio Katoličke crkve, lokalni mediji, te službe, u čijem je opisu rada podrivanje, nazivajući ih po potrebi ili, jednostavno, nahođenju »silama Tame« (str. 56) ili »novim centrima moći«, koji »sve više mirišu na mafiju« (77).
    Za razliku od nabrojenih, autor o sebi kršćanski skromno otkriva da je »veliki štovatelj Andrićeva života i djela« (str. 72); da je »smjelo iznio zamolbu svom hrvatskom puku kaločko-kečkemetske nadbiskupije« (57); da je Pučka kasina za zvanje »Pro urbe« predložila »i pisca ovih redaka, ali je njegova kandidatura odbijena« (64), kao i da je drugo izdanje »Antunovićeva životopisa dr. Matije Evetovića« (na kojoj je, naravno, radio mr. Lazar Ivan Krmpotić) zapravo knjiga koja bi »trebala biti udžbenik rodo i domoljublja«.
     Sve u svemu – uz neke nesporno korisne podatke o radu Pučke kasine kroz 125 godina postojanja, kao i neke od faksimila (uključujući i aktualni Statut, ma koja mu u knjizi namjena bila) – ovaj udžbenik rodo i domoljublja zbog malog milijuna slovnih grešaka ne bi mogao biti objavljen niti u srednjem vijeku, a zbog natprosječne nepismenosti autor bi i lektor dobili »asa ko kuća« i u nižim razredima osnovne škole. Stoga je ovaj udžbenik rodo i domoljublja ujedno i almanah nepismenih s novim prilozima neologizmu i patriotizmu, skromno potican i od najviših kulturno-diplomatskih tijela matične domovine.
    Ipak, »125 godina (od) osnutka Pučke kasine« udžbenik je za sve koji niti nakon pročitane knjige nemaju dvojbu što je pisac htio reći. Leksikon je to i za sve s amputiranom osobnom zamjenicom ja, i koji su uslijed tog hendikepa terapiju pronašli u sanatoriju utješnog naziva Mi. Enciklopedija je to i za zakašnjele izdanke loze, roda 1878., izbjeglice iz muzeja, kao i za sve snalažljivce koji jedinstvenu nacionalnu robu razmjenjuju za univerzalnu nadnacionalnu valutu. Ukoliko je još iskamčena od svojte, utoliko je slađa. Jer, tamo gdje se za jeftine emocije ne štede skupi kunići, razumu ostaju tek bezvrijedne lipe.