Arhiv tekstova

Prvi svezak predat u tisak

Nakon relativno dugo vremena od početka rada na Leksikonu podunavskih Hrvata – Bunjevaca i Šokaca, ovih dana treba da iz tiska izađe i prvi svezak Leksikona!?
    Doista, od pojave formalne inicijative prošlo je gotovo dvije i pol godine, a jednu je godinu trajala neposredna izrada prvoga sveska, dakle, samo pisanje natuknica i tehničke pripreme za tisak. Na ovaj relativno dulji rok nije utjecao samo niz objektivnih i subjektivnih okolnosti, što znači kako stanje u hrvatskoj zajednici koje se prirodno reflektiralo i u radu na Leksikonu tako i osobenosti samoga projekta, nego i želja za pomicanjem nekih standarda u nakladništvu hrvatske zajednice u Vojvodini.

Možete li čitateljima »Hrvatske riječi« u kratkim crtama predstaviti prvi svezak?
    Prije svega, treba ga promatrati kao probni ili pilot-svezak. Njime je javnosti predstavljen osnovni koncept Leksikona, ali sada više ne na razini ideje, kakva je bila predstavljena nacrtom projekta ili dijelom abecedarija, koji su svojedobno objavljeni u dva broja Klasja naših ravni, već na razini nečega opipljivog, dakle, samoga proizvoda. Ukratko, prvi svezak čine natuknice koje počinju slovom A, različite su duljine, značenja, općosti, teritorijalne raspoređenosti itd. Obuhvaćene su poznatije osobe (Josip Andrić), ali i one manje znane (Brnja Andrin, Dezider Ambrozović), tu su toponimi u Vojvodini (Aleksandrovi salaši), Bajskom trokutu (Aljmaš) kao i oni sjeverniji (Andzabeg), obrađene su povijesne osobe ali i suvremenici (Albert Florian) itd. Sve u svemu, osamdesetak natuknica s još ponešto uputnica.
Jeste li Vi kao glavni urednik zadovoljni s onim što je urađeno? Drugim riječima, u kojoj je mjeri prvi svezak ispunio prvobitno predviđen plan?
    Tijekom dvije i pol godine neke su prvotne intencije promijenjene ili opovrgnute, ali su se pojavili i novi pozitivni utjecaji koji se nisu imali u vidu. Jedna od takvih neočekivanih novina jeste pojava novih osoba u kulturnom životu naše zajednice, npr. tavankućanina Petra Vukovića, znanstevnoga novaka Filozofskoga fakulteta u Zagrebu, koji izvršio hrvatsku lekturu tekstova (osim što je napisao jednu dobru natuknicu), ili mlade subotičanke Marije Prćić, studentice grafičkoga dizajna u Novome Sadu, koja je uradila kompjutorski slog teksta. Veoma važan ostvareni početni cilj, jeste činjenica da natuknice nisu samo kompilacijske naravi, već su i rezultat novih istraživanja, i kao takve daju do sada nepoznate podatke (npr. tko je Ranka Andrić, autorica jedne nabožne knjige objavljene u Subotici nakon II. svjetskog rata) ili pak na jedan posve novi način prilaze »starim« temama (npr. natuknica o Ivanu Antunoviću). No, temeljna nakana, a to je cjeloviti pristup podatcima o Bunjevcima i Šokcima u čitavom međurječju Dunava i Tise u jednoj leksikonskoj formi, mislim da je manje-više uspješno ostvarena.
Znači, uspjeli ste naći dobru mjeru između lokalnog, to jest regionalnog i nacionalnog i globalnog. Jeste li, pak, u istoj mjeri zadovoljni i s omjerom obradbe povijesnoga i sadašnjeg?
    Ovo je bio jedan od metodološki najosjetljivijih problema, jer je bilo potrebno izvršiti usklađivanja na više razina. Jedan je odnos općega i posebnoga, koji najprije spominjete. Takav je, primjerice, slučaj s natuknicama tipa »asimilacija« ili »agrarna reforma«, gdje se nakon općeg prikaza pojmova, prelazilo se na lokalno-nacionalnu razinu, dakle konkretni utjecaji ili dosezi ovih općih fenomena na hrvatski puk u ovom dijelu Panonije. Drugi omjer je također osjetljiv, prije svega kada se radi o suvremenicima, ali i ne samo kada je riječ o osobama (npr. asimilacijske tendencije danas). Kada je riječ o živućim osobama, formalne granice nisu postavljane, već je samo pooštren kriterij za njihovo uvrštavanje, jer se u tijeku rada iskristaliziralo da ovo ne treba biti projekt tipa Tko je tko, već da se ide na trajnije vrijednosti. I treći omjer jest geografski. Željelo se izbjeći »suboticocentričnost«, ali ne samo kroz nastojanje da svoje zasluženo mjesto imaju i somborski Hrvati i bački Šokci, nego je imperativ bio da se ide i dalje – u današnju Madžarsku, radi obuhvaćanja i Hrvata u Segedinu, Bajskom trokutu ili okolici Budimpešte. Ovime se željelo istaknuti da hrvatsko stanovništvo, koje se u dijelove međurječja Dunava i Tise doselilo pred nekoliko stotina godina, čini jednu cjelinu, i da ono ima mnogo povijesnih sličnosti, usprkos tomu što ih danas razdvaja trijanonska granica. Statističko bi uspoređivanje podataka dalo uglavnom pozitivan odgovor na Vaše pitanje, s tim da bi ubuduće trebalo više uraditi na zastupljenosti vojvođanskih Šokaca.
Nije li ranije bilo najavljen veći omjer prvog sveska? Čini nam se da je bilo riječi da će u njemu biti obrađeno sve do »Bu«!?
    Jeste, plan je bio ambiciozniji jer smo mislili da ćemo prvim sveskom obuhvatiti početak slova B, točnije do »Baž«, ali je, što sam napomenuo, razvoj događaja ovo korigirao. Naime, kako neki suradnici svoje tekstove nisu dostavili niti nakon višestrukoga produljenja rokova, a sredstva za tiskanje prvoga sveska su bila osigurana, imperativ rokova i obim »rupa« koje je trebalo zakrpiti diktirao je razvoj događaja. Tako smo se odlučili da prvi svezak iziđe u nešto skromnijem obimu, a da se istodobno nastavi rad na drugom svesku, za koji je većina materijala već spremna. Međutim, u ovoj je »skraćenoj verziji« prvoga sveska, na žalost, izostala gotovo trećina suradnika koji su radili na prvotno planiranom obimu prvoga sveska a nisu imali priloge za prvo slovo abecede, ali se nadam da će skori izlazak drugoga sveska barem djelomično ispraviti ovu malu nepravdu prema njima.
Mali je broj suradnika do sada imao iskustvu u radu na leksikografskim poslovima. Kako se to odrazilo, to jest kako se ta činjenica odražava na realizaciju ovog itekako zahtjevnog projekta?
    To je svakako bila najveća nepoznanica, koja je mogla učiniti upitnim i čitav projekt. Na početku nam je pomoć pružio Leksikografski zavod »Miroslav Krleža«, koji je omogućio stručni boravak za naše istraživače i snabdio nas potrebnom stručnom literaturom, a dragocjene su bile i sugestije njegovih uposlenika, napose Jasne Ivančić, inače rodom subotičanke. Korisno je bilo i iskustvo članova uredništva ili suradnika koji su već surađivali na poslovima ove vrste (Franjo Emanuel Hoško, Tomislav Žigmanov, Petar Vuković). Posebno bih želio naglasiti pozitivno iskustvo sa suradnicima iz Madžarske, osobito s Marinom i Živkom Mandićem, što držim rezultatom dugogodišnjega postojanja manjinskih institucija u njih. No, da se vratimo suradnicima s ove strane granice, većina njih uglavnom nije imala iskustva na tekstovima ovakve vrste, pa su se njihovi prilozi morali »filtrirati« kroz više čitanja, kratiti da bi se došlo do potrebne forme ili nadopunjavati radi dobivanja potrebne egzaktnosti.
Naravno, ovo je bilo i razdoblje za stjecanje iskustva. Koja će biti korisnija za budući rad – ona organizacijsko-tehnička ili pak ona uže-stručna?
    Mislim da riječ pilot-svezak implicira podjednak odgovor na obje alternative i na sve sudionike projekta. Bit će potrebno izvršiti izvjesne organizacijsko-tehničke prilagodbe radi bolje koordinacije i efikasnosti poslova, a kada je riječ o uže-stručnom dijelu, nastojat ćemo prevazići izvjesne metodološke nedorečenosti. No, u svakom slučaju, nadam se da će ovo iskustvo pozitivno utjecati na većinu suradnika.
Kakva je dinamika planirana za daljnji rad na Leksikonu?
    To je veoma osjetljivo pitanje i svake prognoze su nezahvalne. Napomenuo sam da se na drugom svesku već radi i da bi trebao izaći za nekoliko mjeseci ukoliko zatvorimo financijsku konstrukciju. Nadam se da će nakon izlaska prvog sveska rad na Leksikonu postati dinamičniji, tim prije jer je krug suradnika i dalje otvoren, abecedarij se može dopunjavati te su svake sugestije dobrodošle. Kako cio abecedarij trenutačno broji oko 3.000 natuknica, možda nije nerealno očekivati da godišnje izlazi dva sveska, s oko 100 natuknica u svakom od njih. Ovo, naravno, pod uvjetom da se uspije osigurati dovoljno sredstava: do sada su nam podjednako pomagale domicilna i matična država, pa se nadamo da će se stvari i dalje tako odvijati.