Arhiv tekstova
Od smrti prema životu
Kršćanska braćo i sestre!
»Uskrsnu Isus doista, u ranu zoru uskrsnu, aleluja!«
Ovako pjevamo u uskrsnoj noći. To je temeljni izričaj naše vjere. Na tome počiva naš život i naša budućnost. No, koliko god je ta vjera proširena u svijetu, zvuči kao neka strana riječ u ušima ljudi. Čitavo naše ljudsko iskustvo, čini se, govori protiv toga. Ne radi se samo o prirodnim zakonima koje – smatramo – da poznajemo više no prijašnji naraštaji, u kojima riječ uskrsnuće kao da nema mjesta. Ljudska sudbina i sudbina svega živoga isto tako ostavljaju malo prostora za uskrsnuće. Petar u propovijedi koju nam drži danas, kaže: »Znate… što se dogodilo« (Dj 10,37). Misli na Isusovo uskrsnuće. I mi zasigurno poznajemo taj članak vjere. No, prožima li ta spoznaja našu egzistenciju? Razumijemo li doista to što se naviješta? Temelji li se na tom naše pouzdanje, povjerenje, pa razumijevanje sebe? Još je veći izazov za našu moć razumijevanja kad na kraju odlomka Ivanovog evanđelja koje se čita na Uskrs, čujemo riječi: »Jer oni još ne upoznaše Pisma: da Isus treba da ustane od mrtvih« (Iv 20,9).
U našem traženju odgovora i razumijevanja evanđeoski nam izvještaji daju značajan naputak, koji često zanemarimo. Svi su suglasni, premda to izražavaju na različit način, da su žene bile prve koje su doživjele Isusovo uskrsnuće. Bile su to iste one žene koje su stajale i pod njegovim križem. Ljubav ih je osposobila da razumiju tajnu njegova uskrsnuća. Osjećale su više no što su mogle znati i izraziti: da je Gospodinova ljubav nadvladala smrt.
»Ljubav je jaka kao smrt« (Pj 8,6), kaže Pjesma nad pjesmama. Isus je iskusio na križu strašnu napuštenost: »Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?« (Mt 27,46). No, ipak je posljednjom snagom svoga predanja rekao: »Oče, u tvoje ruke predajem duh svoj!« (Lk 23,46). Ta ljubav, koju ni umiranje nije moglo slomiti, nadvladala je smrt. Isus je morao uskrsnuti; smrt nije mogla slomiti njegovu ljubav ni prema Bogu ni prema ljudima.
Uskrsli Gospodin, Isus iz Nazareta, prihvaća naš život i nosi ga ali tako da ne povređuje našu osobnost. Tko se njemu povjeri, tko se njemu preda, tko u njega vjeruje – ima vječni život. To znači da i on postaje dionik Isusove velike božanske ljubavi. Kad Petar naviješta Isusovo uskrsnuće, onda spominje cjelokupno njegovo djelovanje te ističe kako je on »prošao zemljom čineći dobro«, Isusova ljubav, koja je uništila smrt, nije bila stvar trenutka. Ona je obuzimala i obuhvaćala cijeli njegov život.
Takvi trebamo biti i mi kako bismo mogli s Kristom suuskrsnuti. U trenutku kad se predamo Isusu započinje naše uskrsnuće. Onda će uskrsnuće, kao i Isusu, biti nužnost našega života. Zato uskrsna radost ispunja naša srca. Isus je uistinu uskrsnuo. Njegova moć i njegova ljubav su naša nada. Njegovo uskrsnuće je za nas koji mu povjeravamo svoj život svjetlo i sreća, mir i blaženstvo.
Ovim mislima svima želim sretan Uskrs i obilje blagoslova od Uskrslog Spasitelja!
