»Izuzetno je važno kome ćete povjeriti izvedbu, tj. tko bi je mogao iznijeti na najbolji mogući način. Isto je i s tamburašima. Morate imati na umu da iza svake tambure stoji čovjek s dušom koji razmišlja dok izvodi vaše djelo«, kaže Ivan Golubović

Ivan Golubović rođen je u Srijemskim Karlovcima 1969. godine, tamo je živio i odrastao, a onda su došle nesretne devedesete i prekinule svaku priču, želju, snove. Danas živi, radi, piše i stvara u Bjelovaru, ali vezu s rodnim krajem nikada nije prekinuo. Zapravo, zahvaljujući glazbi, veze s Vojvodinom samo se proširuju i nadograđuju.

Između Srijemskih Karlovaca i Bjelovara

»Potječem iz stare vinogradarske obitelji koja je, uz vino, njegovala i glazbu. Moj djed Stjepan svirao je violinu, a otac Željko harmoniku pa sam od najranije dobi bio okružen ozračjem koje će me kasnije obilježiti. Moje djetinjstvo bilo je sretno i bezbrižno. Upijao sam sve ono što me okružuje i već tada se zanimao za tradicijske običaje zapisujući neke kratke priče i pjesme. Moj prvi doticaj s glazbom došao je dosta kasnije kada sam za jedan Uskrs od tate dobio prvu gitaru. Interes za sviranjem pojavio se tek negdje u petom-šestom razredu osnovne škole kada sam svladao osnove. Ispočetka sam se više posvećivao pisanju poezije kroz razne sekcije. Prva autorska pjesma koju sam uglazbio bila je jedna duhovna pjesma koju sam izvodio u crkvenom zboru i danas mogu reći da su to bili počeci mog stvaralaštva«, priča nam Ivan.

Nakon osnovne škole završio je srednju Poljoprivrednu školu na smjeru veterinarski tehničar u Futogu, no glazba je ipak prevladala.

»U Novom Sadu sam imao prilike slušati sve vrste glazbe, pa se tako javio i interes za tamburu. Išao sam na sate tambure kod prof. Zvonimira Prosenika u Karlovcima. Svirao sam i skladao razne pjesme i bio član nekoliko bendova, što zabavnih, što tamburaških. Imao planove, snove... A onda je došao rat i u studenome 1991. godine, sa svojih 22 otišao sam sa starijim bratom Stjepanom, koji je dobio ime po djedu, u Italiju. Obiteljsku kuću zamijenili smo 1993. godine i nastanili se u Bjelovaru«, priča sa sjetom Golubović.

Novi život i novi stihovi

Život ide dalje, a čovjek se prilagođava kako zna i može. Svoje mjesto Ivan je pronašao i u Bjelovaru, a i ovoga puta glazba je povezala ljude sličnih sudbina.

»Nakon zamjene kuće i dolaska u Bjelovar javila se potreba za osnivanjem orkestra koji je bio sastavljen od nas došljaka iz Vojvodine, a koji je svirao i njegovao starogradsku glazbu. Tako sam sudjelovao u osnivanju orkestra Graničari stari koji je djelovao šest godina i kojega su činili doseljenici, Hrvati iz Srijemskih Karlovaca, Rume i Nikinaca. Skupa s profesorom glazbe Žalcem iz Nikinaca (Srijem) u bendu sam radio na stvaranju pjesama. Nastupili smo i na Brodfestu krajem devedesetih, te na Festivalu Zlatne žice Slavonije 2001. godine s pjesmom Dunave moj za koju sam napisao tekst. Kroz relativno kratku sviračku karijeru upoznao sam mnoga eminentna imena tamburaške glazbe u Hrvatskoj, pa se tako rodila i suradnja s Najboljim hrvatskim tamburašima. Oni su na Požegi 2003., izveli pjesmu Moja jedina i tu je počelo moje plodno razdoblje. Nisam sebe zamišljao kao autora – mislio sam biti tamburaš. Moj bend se raspao i još sam neko vrijeme svirao kao zamjena nekim ansamblima. Sve sam se više interesirao za komponiranje jer su mi tekstovi ipak bili jača strana. Moja prva samostalna autorska pjesma bila je Srijemačka čežnja koja je snimljena tek nakon 20 godina, a izveo ju je Stanko Šarić, s kojim sam nastavio suradnju do danas. Dugo mi je trebalo da promijenim tematiku svojih pjesama jer je nostalgija za rodnim krajem bila prevelika«, kaže Golubović.

Skladanje je nastavilo donositi plodove. Album Stanka Šarića pod nazivom Treba znati nagrađen je glazbenom nagradom Porin kao najbolji album tamburaške glazbe 2022., a tri pjesme na albumu potpisuje upravo Golubović.

Suradnje na radost i ponos

Iako autor brojnih tekstova, pa i glazbe, i mnogi ga ljudi baš po tome znaju, Ivan ne živi od glazbe.

»Vodi me ona stara: Bolje biti dobar amater, nego loš profesionalac.«

Danas ima svoj OPG u Bjelovaru i bavi se plasteničkom proizvodnjom, i ima malu plantažu malina. U tome mu pomažu supruga Alenka i kćer Nikolina, studentica, »vjerni dokaz da vrijeme brzo prolazi«, kako kaže. Osim brojnih obveza koje ima, svoje vrijeme posvećuje i Zajednici protjeranih Hrvata Srijema, Bačke i Banata čiji je član.

»Moja aktivnost je uglavnom, osim sudjelovanja na sjednicama, usmjerena na sektor kulture što podrazumijeva pomoć u organizaciji manifestacija koje dolaze iz rodnog kraja: predstave, folklor, tamburaški sastavi i drugo. Raduje me što mogu biti koristan našoj Zajednici iako je ona na razini zavičajnog kluba. Bitno je imati taj osjećaj pripadnosti i povezanosti. Tako se na prošlogodišnjem Prelu u Zagrebu rodila ideja da se nova tamburaška glazba s naših prostora predstavi na nekom od hrvatskih tamburaških festivala. U tu priču došla je pjesma Ne budi me koju je ove godine izvela Marija Kovač, i to na najpoznatijem festivalu u Hrvatskoj Zlatne žice Slavonije 2025. Drago mi je da je to uspjelo. U planu je nastaviti taj most, ali bih bio još zadovoljniji da se priključe i drugi čuvari tambure iz Vojvodine. To puno znači za samopouzdanje nas u Hrvatskoj, a i vas u Vojvodini. Surađujem i s Festivalom bunjevački pisama i moram reći kako sam iznimno ponosan što sam autor teksta i glazbe za pjesmu Čudno vrime koju je na 21. Festivalu bunjevački pisama izveo Stanko Šarić. Aranžman je za tu pjemsu napravio Pere Ištvančić, a pjesma je osvojila prvu nagradu stručnog žirija. I ove godine moju pjesmu Divojka sa sjevera izvela je Lidija Ivković. Odlično je što se sve više izvođača iz Hrvatske odlučuje nastupiti i na tom festivalu. To znači da su se naše želje počele ostvarivati«, kaže Golubović.

Vjerni autentičnom zvuku

Pjesme koje Golubović piše nastaju, kako je rekao, spontano, onako iz duše. Ali, nije dovoljno da se napiše tekst, pa i glazba, bitno je i kako ju iznijeti i kako doprijeti do slušatelja.

»Ja sam jedan od onih koji ne piše puno pjesama, ali čvrsto stojim iza svega što napravim i posvećujem se svakoj pjesmi do kraja. Napisao sam do sada 50-ak pjesama, ali samo najbolje su našle put do objavljivanja. Na stranicama ZAMP-a (Službe zaštite autorskih muzičkih prava) pri Hrvatskom društvu skladatelja službeno je 14 pjesama. Trenutno radim na pjesmama za album jednog mladog i perspektivnog solista, Iločana Josipa Paulića, a u planu su i druge suradnje. Izuzetno je važno kome ćete povjeriti izvedbu, tj. tko bi je mogao iznijeti na najbolji mogući način. Isto je i s tamburašima. Morate imati na umu da iza svake tambure stoji čovjek s dušom koji razmišlja dok izvodi vaše djelo. Nemam ništa protiv modernizacije tambure ako postoji mjera. Danas je tamburaških malih sastava sve više, a autora s kvalitetnim pjesmama sve manje. Nisam za to da tamburaši stanu pored ritam mašine kao pajaci noseći tamburu kao ukras. Diskografija traži štancanje pjesama kao na traci i tu se gubi kvaliteta. Isto je i s gažama. Ako nemate širok spektar repertoara, male su šanse da vas netko angažira. To je jedan od razloga zašto tamburaši bježe u druge žanrove i to je razumljivo. Medijska zastupljenost još uvijek nije na onoj razini koju ta vrsta glazbe zaslužuje, ali pomaci postoje. Za nas je važno da ostanemo svoji i vjerni zvuku po kojem smo prepoznatljivi ovdje u Hrvatskoj i za budućnost nemamo problema. Danas kad pogledam, tamburaški lobi u Hrvatskoj je vrlo jak i pravo je čudo uspjeti otvoriti prozor, a kamoli ući na vrata. Ali nije i nemoguće, što smo i dokazali predanim kvalitetnim radom. Jedan od dokaza je i Ljetni tamburaški kamp u Pleternici gdje redovito predaju pedagozi Mira i Vojislav Temunović iz Subotice. Sve to ide u nekom dobrom smjeru. Trudim se napraviti dobre pjesme i tako dati svoj doprinos tamburaškoj priči«, kaže Golubović.

U rodne Srijemske Karlovce Ivan dolazi povremeno, no sve mu je teže oko srca.

»U Petrovaradinu mi živi sestra Nevenka pa preko nje imam informacije o svemu tome što se događa u rodnom kraju. Rado obilazim i širu rodbinu u Vojvodini. To mi je način da iz prve ruke saznam što ima novo u rodnome kraju koji sve manje liči na onaj iz kojeg sam otišao. Svaki moj odlazak u rodni kraj samo potvrđuje činjenicu da sam sve više stranac na svojoj djedovini. Pomirio sam se i s činjenicom da sam na neki način stranac i u svojoj Domovini. Takva je sudbina. Valjda. Otud i inspiracija da kroz pjesme progovorim o tim svojim osjećajima i razmišljanjima. Onako iskreno, iz duše. Koliko uspijevam u tome neka ocijeni publika koja je i najrelevantnija, jer najveća nagrada jednom autoru je kada publika prihvati njegove pjesme«, kaže Golubović.

Na kraju ove životne priče još je jasnija Srijemačka čežnja protkana pjesmom, kao i stih našeg sugovornika Na srcu žice napukle koji možda i najbolje opisuje sve one koji su morali otići.

Ž. V.