»Svi smo bili novi u tom poslu, puni entuzijzma, volje i želje da uradimo posao najbolje što možemo. Mislim da nas je taj entuzijazam dugo vukao i učinio nas vrlo brzo dobrim i prepoznatljivima u cijelom okruženja JRT-a«, kazao je Tomislav Dražić

Uskoro, 27. studenoga, navršit će se 50 godina od prvog emitiranja jednosatne specijalne emisije, te prvog Dnevnika Radio-televizije Novi Sad. Emisiju su prenosile sve televizijske stanice bivše Jugoslavije, ne samo na srpskohrvatskom, nego i na slovenskom (Televizija Ljubljana) i makedonskom jeziku (Televizija Skoplje). Urednik je bio Petar Latinović, a spiker, voditelj koji je prvi put gledateljima rekao: »Dobro veče, ovo je Televizija Novi Sad...«, bio je Tomislav Dražić. Tog istog dana, ali u 17 sati, emitiran je prvi Dnevnik Televizije Novi Sad u informativno-političkom programu na srpskohrvatskom jeziku koga je vodio tadašnji glavni urednik Duško Popov, a sudjelovali su osim Dražića, Doda Tot i Marija Balgavi. Sljedeći i sve naredne dnevnike vodio je Tomislav Dražić.

Audicija za ulazak u televiziju

Tomislav Dražić novinarsku karijeru započeo je na radijskoj postaji Radio Srem u Rumi. Još u osnovnoj školi počeo je recitirati i glumiti. U gimnaziji također je bio aktivan u recitatorskoj i dramskoj sekciji kada se okušao kao glumac u filmu Crveni balon. Pozornica i mikrofon stalno su ga privlačili, a budući da u životu ništa nije slučajno, kaže da je njegov odlazak na radio, a zatim na televiziju, vjerojatno bio Božja volja.

»Ulazak u novinastvo bio je slučajnost. Radio stanica Srem u Rumi kasnih šezdesetih godina prošlog stoljeća bila je jedina na području Srijema. Momak iz Novog Sada radio je kao voditelj. Jednog dana nije došao i drugarica koja je tamo radila pozvala me da dođem. Otišao sam i ostao tamo raditi četiri godine«, kaže o svojim počecima Dražić.

Početkom rujna 1975. godine objavljen je natječaj za spikera, voditelja na Televiziji Novi Sad. Radio urednik obavijestio ga je o tome i on se prijavio. Ubrzo je pozvan na razgovor.

»Kada sam došao na razgovor, bilo je 205 kandidata za to radno mjesto. Od tog broja bilo je oko 170 prelijepih djevojaka. Budući glavni urednik Duško Popov nas je pozdravio, nakon čega smo imali tonsku probu. Dobrovoljno sam se prijavio da idem među prvima. Proba je dobro prošla, međutim, tonski snimatelj me zamolio da pročitam tekst još jednom. Poslije toga bio sam pozvan još tri-četiri puta nakon čega nas je u konkurenciji ostalo pet. U lipnju su izabrali mene. Počeo sam raditi u rujnu, kada smo se kao redakcija uhodavali. U početku sam radio kao spiker, voditelj a kasnije i druge novinarske poslove, područje turizam i promet. Uglavnom sam uređivao i vodio dnevnike i nekim urednicima koji se nisu htjeli javno pojavljivati, bio voditelj«, kaže Dražić.

Prepoznatljivi u sustavu JRT-a

Za početak emitiranja programa trebalo je puno rada i učenja. U početku je to bio tim od 20-ak ljudi u informativnom programu, usporedo s kulturnim, dokumentarnim, zabavnim programima na četiri jezika nacionalnih manjina.

»Imitirali smo dnevnik, pripremali ga i montirali. Tada se radilo filmski, što je kompliciranije nego danas kada se radi elektronički. Materijal se snimi pa se šalje u laboratorij. Kada se materijal vrati, ton i slika se montiraju na filmskim stolovima. Već polovinom rujna počeli smo emitirati program u etar, ali ne javno. Mogao je gledati samo onaj tko je uspio uhvatiti signal. Tako smo vježbali da bismo bili spremni kada dođe taj trenutak«, kaže Dražić.

Izuzev glavnog urednika i njegovog zamjenika, tim su činili mladi ljudi, a prosjek godina bio im je oko 30.

»Bili smo mladi, nitko ništa nije znao. Svi smo bili novi u tom poslu, puni entuzijazma, volje i želje da uradimo posao najbolje što možemo. Mislim da nas je taj entuzijazam dugo vukao i učinio nas vrlo brzo dobrim, prepoznatljivima u cijelom okruženju JRT-a. U to vrijeme smjenjivalo se pet centara svake nedjelje: nedjeljni dnevnik, vijesti u 10 i 20,30. Treći dnevnik je radio drugi centar, kako je na koga došao red. U tome su sudjelovali Beograd, Zagreb, Sarajevo, Titograd (Podgorica) i Novi Sad. Naš red je bio svaki peti tjedan. Ali ono što je mnogo važnije jest da smo imali susrete tzv. četvorožičnom mrežom, da se povežemo i vidimo. Kao urednici nedjeljnih dnevnika svakog utorka imali smo sastanak na toj mreži i govorilo se vrlo kritički o dnevniku koji se emitirao. Nije bilo namještaljki, favoriziranja od politike i drugih činitelja, nego smo se trudili biti vrlo profesionalni. Rivalitet i želja da budemo bolji bio je prisutan kod svih nas. Vrlo brzo postali smo prepoznatljivi po nekom našem stilu. Najviše nas je kočila Televizija Beograd jer su nas smatrali nekim ‘mlađim bratom’ i uvijek su se tako i odnosili prema nama, za razliku od drugih centara, poput Zagreba i Sarajeva, koji su nas jako cijenili i poštovali. Sastanke urednika nedjeljnih dnevnika imali smo svakog mjeseca u jednom od mjesta odakle je emitiran nedjeljni dnevnik. Naše kolege najviše su voljele da se nađemo ili u Sarajevu ili u Novom Sadu«, kaže naš sugovornik.

Nagradu za rad i trud novosadska ekipa dobila je 1988. godine, na televizijskom natjecanju u Neumu. Tada su urednici bili Duško Bogdanović i Tomislav Dražić. Stručni žiri ocjenjivao je dnevnike svih jugoslavenskih centara i novosadski dnevnik proglašen je najboljim dnevnikom Jugoslavenske radio-televizije.

Iste večeri, kada je prvi put emitiran dnevnik na srpskohrvatskom jeziku, emitirani su i dnevnici na mađarskom, slovačkom, rusinskom i rumunjskom jeziku. Dnevnik na mađarskom jeziku emitirao se svakodnevno, dok su druge manjinske redakcije imale drugačije emisije. U svom radu imali su apsolutnu pomoć i podršku profesionalaca. Na početku rada dolazili su im pomoći spiker Branko Surutka i Danka Novović.

»Nismo išli glavom kroz zid, nego smo se dobro pripremali za posao koji nas čeka. Imali smo jako dobar odnos s tehnikom. Bili su to kadrovi uglavnom iz Beograda i Niša, jer u Novom Sadu nije bila elektrotehnička škola, posebno smjer televizije«, kaže Dražić naglašavajući da je u njegovom poslu i snalažljivost od velikog značaja.

Tako je bilo sistuacija kada je bio prinuđen čitati s neredigiranih tekstova s teleprintera, gdje je bilo potrebno puno stručnosti i snalažljivosti jer greška se nije smjela dogoditi.

Odlazak iz televizije

Devedesete godine otišao je iz informativnog programa. Zajedno s kolegom Duškom, uz pomoć reportažnih kola s puno mladih entuzijastičnih ljudi, počeli su emitirati treći program iz kazališta u Novom Sadu. Svakog dana u 16 sati emitirala se informativna emisiju od 15-ak minuta. Nažalost, to nije dugo trajalo, samo do rujna 1990. godine.

Na Televiziji Novi Sad radio je do 1. siječnja 1993. godine.

»Tog 1. siječnja oko 200 ljudi, vrsnih novinara, komentatora, tehničara, direktora televizije i tehnike ostalo je bez posla, među njima i ja. Suspendirani smo na šest mjeseci, ali znali smo da je to kraj. Nitko od tih ljudi nije se vratio na posao. Nazvati to srećom ili ne, ne znam. Ja sam već bio bolestan i doktori su mi preporučili da odem u invalidsku mirovinu. Vrlo mlad, ne svojom voljom, otišao sam u mirovinu. Tada se moj novinarski posao završio«, kaže naš sugovornik.

Supruzi je nastavio pomagati u knjigovodstvu jer trebalo je financirati školovanje troje djece. Danas sa suprugom živi u obiteljskoj kući u Rumi. Djeca su otišla svojim putem, a njih dvoje su se nakon 30 godina života u Novom Sadu vratili u Srijem.

»Našao sam mir u Bogu. Osjetio sam to možda i ranije. Supruga i ja smo često odlazili na Biblijske večeri koje je držao pater Tadej Vojnović u Novom Sadu. Supruga je tada doživjela potpuno obraćenje. Vjera me ispunjava radošću i mirom koji mi je potreban. Pokušavam uz Božju pomoć konrolirati osjećaje i kanalisati sve emocije u pravom smjeru«, ističe na kraju razgovora Tomislav Dražić.

S. D.