FOTO: Mihael Kelbas

Iznimno cijenim ono što je uradio Balint Vujkov i velika je čast stati u istu rečenicu s takvim velikanom, a kamoli dobiti nagradu s njegovim imenom * Nadam se da ćemo u Plavni iduće godine ili najkasnije za dvije podići bistu Antuna Gustava Matoša * Književna scena Hrvata u Vojvodini je živa i razvijena, s obzirom na ukupan broj ovdašnjih Hrvata, koji je u rangu nekog srednjeg grada u Hrvatskoj, veličine Vinkovaca 

Književnik i dopredsjednik Društva hrvatskih književnika Mirko Ćurić dobitnik je nagrade Balint Vujkov Dida za 2024. godinu. Ovu nagradu dodjeljuje Organizacijski odbor Dana hrvatske knjige i riječi – Dana Balinta Vujkova, najznačanije književne manifestacije Hrvata u Srbiji. Kako se u obrazloženju navodi, nagrada mu je pripala za veliki doprinos književnosti ovdašnjih Hrvata. Naime, Ćurić je, među ostalim, predstavio brojne knjiške naslove Hrvata iz Srbije u Hrvatskoj i Mađarskoj, suradnički ih uključivao u različlite književne programe i sunakladničke projekte (Dani Antuna Gustava Matoša, Hrvatska književna Panonija, Đakovački susreti hrvatskih književnih kritičara...), sudjeluje na manifestacijama Hrvata u Srbiji, piše za njihove časopise… U intervjuu za naš tjednik Ćurić govori o već spomenutim književnim vezama s ovdašnjim Hrvatima, ali i o povezanosti hrvatskih autora na panonskom prostoru, izazovima knjige u digitalnom dobu te krizi književne kritike.

► Povod za ovaj intervju je nagrada Balint Vujkov Dida koju ste dobili za veliki doprinos književnosti ovdašnjih Hrvata. Kako je počela ta suradnja koja danas iza sebe ima brojne plodove te s kakvim ste dojmovima nedavno u Subotici primili Didinu nagradu?

Suradnja s hrvatskim institucijama u Vojvodini započela je nakon što je Društvo hrvatskih književnika objavilo dvotomnu studiju Panonizam hrvatskog pjesništva Gorana Rema i Sanje Jukić. Tadašnji ravnatelj Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata Tomislav Žigmanov pozvao nas je da predstavimo te knjige jer su one definirale hrvatski književni panonski prostor u koji su punopravno uključeni hrvatski književnici i književnice zemalja panonskog prostora pa tako i oni iz Vojvodine, odnosno iz Srbije. Nakon tog prvog susreta, kako se to ponekad dogodi, pronašli smo motive i načine za daljnju suradnju, koja je iznimno bogata, poglavito sa Zavodom, započeta sa Žigmanovim i uspješno nastavljena s nasljednicima na mjestu ravnatelja: Katarinom Čeliković i Josipom Bakom, zatim Hrvatskom čitaonicom u Subotici, Fondacijom Antuna Gustava Matoša u Beogradu, raznim kulturnim društvima… Ona je naravno primarno institucionalna, ponajviše kroz Društvo hrvatskih književnika u kojem sam dopredsjednik u trećem mandatu, ali i kroz neke druge institucije, recimo Zavod HAZU-a ili Muzej biskupa Strossmayera u kojem smo recimo priredili izložbu Darka Vukovića i slično. Najvažniji pokrovitelj ove naše suradnje, s hrvatske strane, je Ministarstvo kulture i medija. Nadam se kako će ministrica ispuniti obećanje i da ćemo u Plavni iduće godine ili najkasnije za dvije podići bistu Antuna Gustava Matoša. Posebno se, kao Đakovčanin, ponosim znanstvenim skupom o đakovačkom i srijemskom biskupu Sučiću, koji je održan u Đakovu i Subotici. Nadam se da ćemo i nastaviti na sličan način, a eto ta suradnja je urodila i nagradom Balint Vujkov Dida, koja me ugodno iznenadila i dodatan je motiv da se ova naša zajednička priča i nastavi. Iznimno cijenim ono što je uradio Balint Vujkov i velika je čast stati u istu rečenicu s takvim velikanom, a kamoli dobiti nagradu s njegovim imenom.

► Kao što vidimo, suradnja se odvija na više polja, što nas očekuje u vremenu pred nama?

Već su dogovorene ili se planiraju nove aktivnosti. Iduće godine organiziramo 10. Dane Antuna Gustava Matoša, 9. Hrvatsku književnu Panoniju. Objavit ćemo knjigu najboljih priča posvećenih Matošu kao nadahnuću i Matoševe izabrane kritike. Predstavljat ćemo knjige, primjerice svake godine u Zagrebu na Danu hrvatske knjige Zavod gostuje kod nas u DHK-u u Zagrebu na Trgu bana Jelačića. Spomenut ću ovdje da kao ravnatelj Srednje škole Antuna Horvata surađujem i sa školskim ustanovama u Subotici još od 2006., a ponajviše s Kemijsko-tehnološkom školom i ravnateljem Nikolom Matkovićem. Riječ je o iznimno uspješnoj školi, s kojom smo ostvarili niz projekata i međusobnih susreta. Pred dovršetkom je i projekt »Loza zajedništva«, ostvaren sa župom Bereg i župnikom Damjanom Pašićem, financiran od Ministarstva regionalnog razvoja Republike Hrvatske. Bit ćete pozvani na otvorenje naše investicije u Trnavi kod Đakova 22. siječnja 2026.

► Budući da ste upućeni u ovdašnje prilike, kako vidite književnu scenu Hrvata u Srbiji?

Književna scena Hrvata u Vojvodini je živa i razvijena, s obzirom na ukupan broj ovdašnjih Hrvata, koji je u rangu nekog srednjeg grada u Hrvatskoj, veličine Vinkovaca. Na ovogodišnjim Danima Balinta Vujkova čuli smo tko je što objavio u proteklih godinu dana i mislim da je to na ponos cijeloj zajednici. Lijepa je to produkcija u kojoj se pronađe i vrlo vrijednih djela. Praćena je književnim nagradama, što je iznimno važno za bolju recepciju pa i poticaj za pisanje. Što se tiče pojedinih autora, smatram kako je pred svim potencijalnim autorima i autoricama veliki izazov kako biti na razini velikih imena s ovog prostora, koja su napustila ovaj zemaljski život pa tako i književnu scenu. Primjerice, Vojislav Sekelj i Petko Vojnić Purčar bili su relevantni ne samo u hrvatskim već i jugoslavenskim razmjerima. A ima i još primjera. Ako gledamo ovdašnje književnike u odnosu na aktualnu hrvatsku književnu scenu, od autora koji su rođeni na prostorima Srbije u članstvu DHK-a i HDP-a su Lajčo Perušić, Julijana Adamović, Tomislav Žigmanov, Ljubica Kolarić Dumić, Neven Ušumović… Nadam se da će im se netko od autora i autorica koji žive i pišu u Srbiji pridružiti, jer ovdašnju scenu vidim kao sastavni dio ukupne hrvatske kulturne i književne scene.

► Predsjednik ste Društva hrvatskih književnika, Ogranak slavonsko-baranjsko-srijemski i dopredsjednik Društva hrvatskih književnika. Po mojem sudu, DHK dosta pozornosti obraća na književno stvaralaštvo Hrvata izvan Hrvatske, pa tako i ono koje nastaje u Srbiji. Ta vrsta potpore traje već dugo: većina relevantnijih ovdašnjih književnika bili su, a neki još uvijek jesu članovi Društva, već smo pričali o uključenosti u književne programe DHK-a, a zanimljiv je recimo i projekt četveroknjižnih Izabranih djela Miroslava Slavka Mađera čiji je sunakladnik ZKVH. Kako vidite suradnju DHK-a s ovdašnjim Hrvatima, koje su njezine perspektive?

Društvo hrvatskih književnika ima u svojim programskim dokumentima upisano kako su svi hrvatski autori i autorice, gdje god živjeli, punopravni dio hrvatske kulturne i književne scene. Budući da je naš ogranak prirodno naslonjen na područja gdje žive Hrvati i organizirano djeluju hrvatske kulturne institucije, naša je »misija« suradnja i uključivanje u zajedničke projekte. Spomenuli ste iznimno uspjeli projekt Izabranih djela Miroslava Slavka Mađera, hrvatskog književnika rodom iz Hrtkovaca. Činjenica da ga je priredila aktualna predsjednica DHK-a, a uredio aktualni dopredsjednik, dovoljno govori.

► Na početku razgovora spomenuli ste knjigu Panonizam hrvatskog pjesništva koja je uključila i ovdašnje hrvatske autore. S obzirom na kulturno naslijeđe i geografske odlike, ne čudi da je panonizam važna poveznica ovdašnjih Hrvata s književnom scenom na istoku Hrvatske, u Slavoniji ili Srijemu. Tu je svakako i mađarski i austrijski dio Panonije gdje također stvara hrvatska manjina. Kako vidite ovu panonsku priču, tu je i manifestacija Hrvatska književna Panonija...

Hrvatska književna Panonija, koju sam osmislio kao jednokratnu manifestaciju zajedno s nekadašnjim ravnateljem Croatice iz Budimpešte Csabom Horvatom, bila je toliko uspješna pa je dobila nastavke i danas je jedinstven književni i umjetnički program koji okuplja relevantne hrvatske književnike i književnice iz Hrvatske, BiH, Srbije, Mađarske i Austrije. Ove godine se održava 27. i 28. studenoga u Budimpešti. U dosadašnjih sedam izdanja u programima je sudjelovalo oko 200 sudionika, a programima je nazočilo više tisuća posjetitelja, uglavnom predstavnika hrvatske manjine te učenika Hrvatske gimnazije, osnovne škole i dječjeg vrtića iz Budimpešte (HOŠIG). Susrete podržava i hrvatsko Veleposlanstvo. Organizatori su Croatica nonproft kft. iz Budimpešte i Društvo hrvatskih književnika, Ogranak slavonsko-baranjsko-srijemski u suradnji sa Znanstvenim zavodom Hrvata u Mađarskoj iz Pečuha, Zavodom za kulturu vojvođanskih Hrvata iz Subotice, HOŠIG-om (Hrvatskim vrtićem, osnovnom školom i đačkim domom) iz Budimpešte, Panonskim institutom iz Pinkovca i Hrvatskim štamparskim društvom iz Beča. Osim najvažnijeg dijela programa – susreta hrvatskih književnika iz pet država i upoznavanja s književnim opusima i recentnima djelima, program je upućen i prema pripadnicima hrvatske manjine koju upoznajemo s dosezima suvremene hrvatske književnosti, ali i međusobno povezujemo. Također program je usmjeren na učenike Hrvatske gimnazije i osnovne škole u Budimpešti koji imaju prigode susresti se s recentnim književnicima koji im zajedno s nastavnicima tumače svoja djela. Nadamo se da će nas naš glavni pokrovitelj, Ministarstvo kulture i medija, nastaviti i dalje financirati.

► Da pričamo malo i o Vašem književnom radu. Vaš bogat opus čini više desetaka knjiga među kojima su romani, priče, zbirke poezije, književne kritike, knjige eseja i znanstvenih studija, slikovnice. Kao književnoga autora, koje Vas teme najviše okupiraju i zbog čega?

Teško je odgovoriti na Vaše pitanje. Prvenstveno želim pisati knjige koje bih i sam volio čitati. Pogled na moj opus kazuje kako imam različite, ponekad i naizgled nespojive interese. Posljednjih godina dosta se bavim znanstvenim radom, ponosim se otkrićem kako je prvi svjetski prevoditelj Karla Maya đakovački književnik Nikola Tordinac ili monografijom o avangardnoj slikarici Vjeri Biller, koja je izlagala u Budimpešti, Berlinu, Beogradu, Rimu, a u hrvatskoj kulturi je bila posve nepoznata. Ipak, moja najveća ljubav je proza. Započeo sam s prozom nadahnutom F. S. Fitzgeraldom, a posljednjih godina nekako najradije pišem historiografsku fikciju, priče i romane nadahnute povijesnim ličnostima. Evo, baš sam danas primio vijest kako je moj roman Svirači čarobnih frula u kojem su glavni junaci W. A. Mozart, njegov šurjak Jakob Haibel i njihove supruge Sophie i Constanze, dobio nagradu Knez Trpimir za najbolji neobjavljeni hrvatski povijesni roman. Možda će čitatelje začuditi ova tema, ali je objašnjenje jednostavno: Sofija i Jakob su od 1806. do 1826. živjeli u Đakovu gdje je poznati kompozitor, svirač i tenor Jakob Haibel bio regens chori u đakovačkoj katedrali.

► Ovih dana završava Mjesec hrvatske knjige, koji se održava od 15. listopada do 15. studenoga. Brojni su izazovi knjige u suvremenom dobu tzv. ekranske kulture, iako imamo i elektroničke knjige. Kao vrlo angažirani akter književnoga života, kako vidite pitanje opstanka knjige: je li u pitanju bezrazložna »kuknjava« ili ozbiljna prijetnja? Tu se svakako nameće i pitanje: može li knjiga (pre)živjeti bez sustavne potpore države u smislu otkupa za knjižnice, književnih stipendija, nagrada, manifestacija, medijske zastupljenosti...

Hrvatska književnost može preživjeti i bez potpora, postoji nekakvo tržište, ali bez potpora bi ono bilo višestruko smanjeno i osiromašeno. Hrvatska ima odličan sustav potpora, to je vidljivo i na književnim sajmovima. Interliber polako preuzima primat u regiji. Nažalost, Hrvati malo čitaju, iako ipak čitaju. Vidimo to svake godine na Upravnom odboru DHK-a kada radimo isplatu sredstava prikupljenih javnom posudbom knjiga u knjižnicama. Iako je iznos po posuđenoj knjizi tek desetak centi, ipak mnogi autori ostvare pristojan prihod po posudbi. Nažalost, broj čitatelja će se nastaviti smanjivati, ali će knjiga opstati. Veći je problem za književnike umjetna inteligencija. Počeli su neki, koje ne mogu nazvati autorima, pisati knjige uz pomoć AI-a. Društvo hrvatskih književnika objavilo je ove godine oštru deklaraciju u kojoj se zalaže za ljudsko autorstvo i zabranu takvog prodiranja u ljudsku kreativnost. Ne treba kao u znamenitoj Herbartovoj Dini zabraniti »misleće strojeve«, ali ih treba što prije regulirati i onemogućiti da ugroze ili istisnu ljude kao autore.

► Od utemeljenja 1998. godine uključeni ste u organizaciju Đakovačkih susreta hrvatskih književnih kritičara. Kako vidite stanje književne kritike danas, koliko je ona važna za književni život? I što kada je nedostaje?

Ako je književnost u krizi, naravno da je i kritika u sličnom stanju, iako se danas možda piše i više književno-kritičkih tekstova nego prije, jer je više mogućih medija u kojima se može objavljivati. Možda je problem književne kritike premalo »kritičnosti«, odnosno kritika unutar kruga istomišljenika i suradnika koja ne može biti do kraja objektivna. U BiH to zovu »jaranska« kritika. Đakovački susreti hrvatskih književnih kritičara započeli su u jednom drugom vremenu za hrvatsku književnu kritiku i hrvatsku književnost uopće, u vremenu kada je internet u povojima, društvene mreže nisu postojale, a hrvatske su dnevne novine i časopisi još uvijek imali ustaljene i opsežne rubrike ili cijele dnevne priloge u kojima se pratila književnost, i to iz pera redom renomiranih književnih kritičara i kritičarki. Vremena su se promijenila, ali književna kritika je opstala, pa tako i Đakovački susreti, koji su prošle godine za temu imali odnos umjetne inteligencije i književne kritike, a sudjelovali su kritičari mlađe generacije, među kojima i Darko i Nevena Baštovanović iz Vojvodine. Pokušavamo na Susretima redovito imati sudionike i izvan Hrvatske, tako da je u programima sudjelovao i niz autora iz Vojvodine, najčešće Katarina Čeliković i Tomislav Žigmanov. I Vi ste u onoj »korona godini« dali svoj prilog u zborniku i u online izdanju manifestacije posvećene mlađoj hrvatskoj književnoj kritici u Srbiji, kao i Klara Dulić Ševčić, Vladimir Nimčević, Ivana Andrić Penava, spomenuti Nevena i Darko Baštovanović… Sličnu praksu nastavit ćemo možda već iduće godine kada nam je središnja tema »Književna kritika i kulturni ratovi«. Vidjet ćemo hoće li biti interesa među kritičarima u Vojvodini za tu, čini se, danas vrlo aktualnu temu.

► Prošle ste godine objavili knjigu Kako napisati roman prema uputama velikih romanopisaca Harukija Murakamija, Philipa Rotha, Milana Kundere, Marija Vargasa Llose, Orhana Pamuka i Amosa Oza. Kalkulirajući s time da će ovaj intervju čitati i osobe zainteresirane za pisanu riječ, koje su tajne velikih majstora kad se radi o pisanju romana?

U knjizi, zapravo dužem eseju, izdvojio sam pregršt naputaka velikih romanopisaca o tome kako napisati roman ili kako su oni pisali svoje romane. Ne sumnjam da će ovi savjeti budućim književnicima biti od koristi: čak i ako se ne složiš s nekim zaključkom ili prijedlogom, korist će biti barem od toga što saznaješ kako ne bi trebao pisati ili kako ne želiš pisati. Pisanje je (izuzev za Murakamija) ozbiljan, težak, mukotrpan posao i to svi autori ponavljaju. Stvoriti iz nepisanog svijeta pisani svijet iznimno je kompleksan proces, s puno rada, pisanja, nadopisivanja i križanja, ali i prostor neograničene slobode i imaginacije s kojom se nije uvijek lako nositi. Jedan od mogućih recepata za mlade autore je oponašanje velikih književnih uzora, njihovih spisateljskih modela, a najteže je »biti samo svoj« – hoditi neutabanim, nepoznatim stazama, ukoliko takve još postoje, odnosno ukoliko nisu dostupne kao u kakvoj bajci, samo odabranima, možda Kunderi, Pamuku, Ozu, Llosi, Murakamiju, Rothu… Za nadati se je da sve velike priče nisu ispričane, svi modeli potrošeni, kako je još moguće zainteresirati čitatelje, koji će očarani čitati tuđe, tvoje, rečenice, kao svoje iskustvo, koje sami nisu uspjeli iskazati drugačije nego – čitanjem. Ako na kraju mogu dati savjet hrvatskim, ali i ostalim književnicima i književnicama iz Srbije, onda je za mene najvažniji onaj da pišu za cijeli svijet, a ne za sebe; da se tematski i stilski, prostorno i vremenski, ne omeđuju. Kao što neki košarkaš iz Sombora može biti najbolji na svijetu, to može i neki književnik ili književnica iz Subotice, Petrovaradina ili Plavne… Zar nije jedini nobelovac iz bivše Jugoslavije rođen u malom Dolcu kod Travnika.