Lokalni izbori u Hrvatskoj održani su 18. svibnja. Iako će se praktički završiti tek 1. lipnja, kada se priopće rezultati drugog izbornog kruga, i nakon prvog kruga donijeli su neka iznenađenja. Jedno od tih je da uvjerljiva pobjeda Zorana Milanovića (koji je ovoga puta uspio ostati dinstanciran od kampanje) na predsjedničkim izborima, te uoči izbora gotovo izjednačeni rejtinzi Hrvatske demokratske zajednice i Socijaldemokratske partije, dvije vodeće stranke na političkoj sceni Hrvatske, nisu dobili svoju potvrdu među biračima. No, kako to u politici (i ne samo politici) obično biva, teško će se čuti samokritika, a i političari su vješti u tome da stvari okrenu tako da se one čine ne kao poraz već uspjeh. Taktika je to koja valjda služi vlastitom podizanju morala, ali i ohrabrenju birača tamo gdje će se potpora tražiti u još jednom krugu glasanja.
Izborni sustav u Hrvatskoj je takav da u borbu za čelna mjesta u županijama, gradovima, pa i malim općinama na crtu izlaze političari s imenom i prezimenom. Nešto tako u Srbiji je u novijoj izbornoj povijesti postojalo samo na jednim izborima. Onima iz 2004. godine. No, čini se da lokalni jaki lideri, često jači od svojih stranaka, nisu baš po volji stranačkoj vertikali, pa se već na sljedećim izborima od takvog načina izbora gradonačelnika odustalo.
U Srbiji se, koja je od 2012. godine malo-malo pa bila u izvanrednim izborima, od izbora sada bježi u širokom luku. Čak ni onih za (razvlaštene) savjete mjesnih zajednica neće biti u dogledno vrijeme. Jeste da nemaju proračun, da se ne pitaju za mnogo toga, ali kako bi to bilo da u nekom selu s nekoliko stotina stanovnika netko drugi osvoji vlast?
Kod nas se na (izvanredne) izbore ide samo kada je pobjeda sigurna.
Z. V.
