Kolumne
Nismo iz ove priče
Bili i prošli još jedni izbori. Ovoga puta, zamislite, ne naši, već su privilegij glasovanja imali državljani zemalja članica Europske unije, pa i oko 100.000 ljudi s prebivalištem u Srbiji koji imaju putovnicu neke od europskih država.
I nije se dogodila kataklizma u vidu značajnog jačanja desnice u Europskom parlamentu što su neki analitičari najavljivali, preslikavajući rezultate nacionalnih izbora. Jesu stranke krajnje desnice u nekim državama osvojile značajan broj glasova, ali većinu su (s nešto manje zastupnika) zadržale stranke desnog centra. To što se zbog toga u nekim državama raspuštaju parlamenti i padaju vlade već nije naša briga i naš problem.
Nama brige tek dolaze. Kako će se novi Europski parlament postaviti prema proširenju Europske unije i još više kako prema Srbiji koja bi malo tu (u Europsku uniju), a malo i tamo (blizu Rusije i Kine) i najviše prema pitanju Kosova.
Važne odluke, a takva je svakako odluka o proširenju Europske unije, donosi se jednoglasno. No, ako je za utjehu, Srbija je još jako daleko od toga, ako to uopće stvarno i želi.
O vanjskoj politici i njenoj neusuglašenosti s vanjskom politikom EU neću ovoga puta, jer je možda očitiji primjer o našem napretku na europskom putu podatak da od kraja 2021. godine nije otvoren nijedan pregovarački klaster (nekada se to zvalo poglavlja), a da se i dalje čvrsto držimo na dva zatvorena poglavlja.
Ako kao početak naše deklarativne želje za ulaskom u Europsku uniju uzmemo početak pregovora o Sporazumu o stabilizaciji i pridruživanju, nanizalo se 19 pregovaračkih godina. Kako mandat eurozastupnika traje pet godina, to znači da su za ovih 19 godina prošle četiri garniture eurozastupnika, a mi smo tu (ili još malo istočnije) gdje smo bili i prije 19 godina. Može i malo blaža varijanta: »samo« je 12 godina prošlo od dobivanja statusa zemlje kandidata.
Tako da nema sekiracije oko toga kako će se novi europarlamentarci odrediti prema proširenju Europske unije. Nismo mi iz te priče.
Z. V.
