Kolumne Kolumne

Ima toga još...

Fanovi Alana Forda zacijelo se sjećaju epizode u kojoj tajni agent Jeremija na pitanje liječnika na što se žali odgovara na bolove unutra i vani, sprijeda i pozadi, od gore i od dolje, dodajući kako »ima toga još«. Sličan odgovor mještana prigradskih naselja stranac bi zacijelo dobio na pitanje što im nedostaje. Kao u zboru uslijedili bi: asfaltirane ulice, trotoari, vodovod i kanalizacija, stanje s ambulantom, poštom i uličnom rasvjetom nije baš najzdravije, neuređeno središte mjesta, zapuštena ili nepostojeća dječja igrališta... a pod »ima toga još« zacijelo bi se našao i neki divlji deponij ili možda neki tegljači koji svakodnevno uništavaju oronule ceste i kolnike i tresu temelje kuća.

Tako, uglavnom – s manje ili više razlika – danas izgleda slika nekog od 19 prigradskih naselja na teritoriju Grada Subotice, pa je i pitanje treba li nešto na njoj mijenjati posve suvišno. Pitanje je samo – kako? U prošlom broju na ovom istom mjestu postavili smo pitanje »treba li i može li Grad Subotica biti podijeljen na općine« kao jedno od mogućih rješenja problema s kojima se svakodnevno suočava oko 30.000 građana. Prije odgovora, razmotrimo ukratko opcije.

Zakon o lokalnoj samoupravi, u članku 18., takvu mogućnost dopušta pod uvjetom da općina ima najmanje 10.000 stanovnika. Podijeljen na Bajmak, Čantavir i Palić s pripadajućim naseljima Grad bi mogao imati (najmanje) tri općine koje bi, prema članku 20., imale svoj statut, proračun, prostorni i urbanistički plan i program razvoja čime bi se omogućilo uređivanje, obavljanje i razvoj komunalnih djelatnosti, korištenje građevinskog zemljišta i poslovnog prostora; staralo o izgradnji, rekonstrukciji, održavanju i korištenju lokalnih cesta i ulica kao i o zadovoljavanju građana u području prosvjete, razvoju i unaprjeđenju turizma, obrtništva, ugostiteljstva i trgovine, a na raspolaganju bi im bilo i donošenje i realizacija programa za poticanje lokalnog ekonomskog razvoja i privlačenje novih investicija (međunarodni natječaji ili prekogranična suradnja, primjerice); skrb o zaštiti životnog okoliša, kao i unaprjeđenje i korištenje poljoprivrednog zemljišta kao i provedba politike ruralnog razvoja.

Nabrojana inventura prava predstavlja samo dio mogućnosti koje bi prigradskim naseljima u formi općina stajale na raspolaganju, a kako veli stari dobri Jeremija »ima toga još«. Samo treba zaviriti u Zakon, pročitati ga, razmisliti o njemu i na koncu donijeti vlastiti zaključak. Na taj način u teoriji već imamo jedan od dva odgovora na pitanje »treba li i može?«. Može.

Tko bi, onda, trebao razmisliti i donijeti odgovor na upit »treba li«? Prije svih sami stanovnici prigradskih naselja, jer nitko drugi u njima ne živi osim njih samih. Kako je, međutim, pojam građanske inicijative kod nas ispod razine Engleske XIX. stoljeća, peticija i uspješno realiziran referendum glede ovoga pitanja više spada u domenu utopije negoli realne procjene ostvarivanja postojeće mogućnosti. Mogle bi se, naravno (samo kada bi htjele ili smjele, svejedno) ovim pitanjem pozabaviti i političke stranke, napose one kojima je decentralizacija jedan od stupova programa i praktičnog djelovanja. Tek bi tu, međutim, moglo doći do višestrukih prepreka, jer u duboko centraliziranoj zemlji kakva je naša svaki novi vid teritorijalne organizacije u javnosti (posebno vlasti) više se doživljava kao separatizam negoli kao pragmatizam na opću korist. Uz to, ne treba zaboraviti niti na desetljećima gajene i duboko ukorijenjene korumpiranost, oportunizam i karijerizam kao osobine koje krase najveću većinu ovdašnjih političara. Plus lijenost da se u praksi u djelo provede ono za što se na papiru zalaže.

Stoga, konačno, odgovor na pitanje »treba li stanovnicima prigradskih naselja omogućiti formiranje općina« u praksi već u startu djeluje kao idealističko i primjereno svijesti nekih budućih naraštaja, a ovoga svakako ne. Odgovor na ono drugo pitanje (»može li?«) sam se po sebi podrazumijeva: teško.

Na koncu, i još jedan problem. Isti taj Zakon o lokalnoj samoupravi predviđa da se Gradom može zvati jedinica lokalne samouprave koja ima najmanje 100.000 stanovnika. Oduzimanjem Subotici tridesetak tisuća građana od prošle godine 124.000 popisanih lako se dolazi do zaključka da ni ona više ne ispunjava kriterije da bi se gradom mogla zvati. Ali, ako pogledamo isti taj popis, niti Grad Sombor sa svojih 71.500 stanovnika (uključujući i mještane prigradskih naselja) ne ispunjava taj uvjet, pa opet nitko njegov status ne dovodi u pitanje. Stoga, opet mali ispravak odgovora na pitanje »treba li nešto mijenjati«? Treba. Jer... sve je relativno. A zacijelo ima toga još.

Z. R.

  • Ministarstvo regionalnog razova i fonfova EU Repub
  • Jooble
  • Hrvatsko Nacionalno Vijeće
  • Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata
  • RS APV Pokrainska Vlada
  • DUZHIRH
  • Hrvatska Matica Iseljenika