Kolumne
Dar – začin sreće i ljudskosti
Glasoviti komičar još glasovitijeg Letećeg cirkusa Montyja Pythona John Cleen u jednom skeču (upravo u nedjelju repriziranog na Hrvatskoj televiziji) – glumeći visokog bankarskog dužnosnika koji masno zarađuje na kreditima – u dijalogu s humanitarnim aktivistom (Michael Palin, koji od njega traži jednu funtu) ne razumije riječi kao što su »dar«, »sreća«, »ljubav«..., a saznavši da oko njega postoje ljudi koji su spremni pokloniti kako bi usrećili drugoga tu nevjerojatnu pojavu ocjenjuje kao nešto nenormalno i strano ljudskom (njegovom) karakteru. Iako i danas, možda i više no ikada, svjedočimo na tisuće bankarskih cleenova oko nas koji zarad neizmirene kamate iz stanova izbacuju nesretnike (sa sve djecom i starcima) koji su s njima sklopili posao, tema ovoga teksta ipak je nešto ljepša: palini koji također postoje kao antipod cleenovima i kojima su dar, sreća i ljubav poznati pojmovi.
Primjera radi, Subotičanima je poznato da Udruga Kobasicijada iz Turije svake godine u veljači jedan dan izdvoji kako bi došla na središnji gradski trg predstavljati (prodavati) svoje proizvode, kobasice, naravno, najviše. Iako mesnica s istim takvim (ili bar jako sličnim) proizvodima ima na sve strane, za vrijeme njihovog boravka nije rijetka slika da se stvori red koji podsjeća na to da se nešto dijeli, prodaje upola jeftinije ili bar da je riječ o vrhunskoj kvaliteti koje inače »nema«. Nije, naravno, riječ ni o jednom od navedenoga nego je riječ o tome da je Kobasicijada »drugačija« samo zbog svog imena koje je stekla u protekla četiri desetljeća.
Možda nešto manjem broju sugrađana poznata je i činjenica da članovi Kobasicijade svake godine u Suboticu donesu i određenu količinu kobasica koje doniraju u humanitarne svrhe. Ove godine – točnije: u petak, 10. veljače – Željko Popić iz Kobasicijade uručio je stručnom suradniku subotičkog Crvenog križa Miodragu Varu 50 kilograma kobasice za potrebe Narodne kuhinje i na taj način učinio da bar jedan dan, bar dio obroka dobije još »domaćiji« miris na zadovoljstvo korisnika. Lako se, naravno, da izračunati koliki je to dar u dinarima kao što nakon toga lako krenu i zluradi komentari o tome kako iza toga dara ne stoji ništa drugo do li licemjerje koje prikriva ostvareni profit, jer se ne plaća zakup za prodaju na javnom prostoru, ne izdaju fiskalni računi i slično. Jedino što bi nakon takvih cleenovskih komentara vjerojatno teže išlo bilo bi otvaranje vlastite lisnice i vađenje makar tisuću dinara u iste svrhe. »Zašto? Pa postoje valjda sredstva iz gradskog proračuna za te namjene, postoji i Centar za socijalnu skrb, Crveni križ, Caritas... To je njihov posao, a ne moj«, glasio bi jedan od mogućih odgovora na molbu da se pokloni »jedna funta«.
Da, Gradska uprava Subotice za rad Narodne kuhinje godišnje izdvaja 36,7 milijuna dinara, što je za desetak milijuna dinara manje od sredstava koja se izdvajaju za financiranje lokalnih medija ili više od tri puta manje u odnosu na to koliko dobiju gradske sportske udruge. Sam Varo kaže kako je taj iznos dovoljan za podmirivanje (osnovnih) potreba korisnika Narodne kuhinje u Subotici, kojih ima oko 1.200 (jedan posto stanovnika!) i po tome je naš grad prvi u Vojvodini, ispred Novog Sada, koji ima tri puta više stanovnika! Dobije vjerojatno subotički Crveni križ donacije za iste potrebe i iz drugih izvora, za što su i članovi Kobasicijade najbolji dokaz i svaka slična akcija koja u svojoj osnovi ima pojmove »dar«, »sreća« i »ljubav« začin je koji svakom obroku daje neprocjenjivi okus ljudskosti.
Na žalost – a o tome smo također pisali – takav okus iz paketa Crvenog križa (ne samo subotičkog) izostao je na početku ruske agresije na Ukrajinu prije godinu dana, jer na tu »adresu« pomoć tada jednostavno nije išla. A, kao i danas, svaka »funta« i na tu stranu je dobrodošla, jer glad je glad, a zima je zima. I ukrajinska i naša.
Na žalost, danas se to isto može reći i za tursku i za sirijsku, gdje također svaka pomoć olakšava patnje tamošnjeg stanovništva. Vrata humanitarnih organizacija i bankovni računi za iste namjene ovoga su puta – na sreću – otvoreni i jedino što je u ovakvim situacijama potrebno jest sjetiti se Johna Cleena i Michaela Palina. Pogledate li nakon toga u buđelar, na dobrom ste putu ka sreći što ju iz ljubavi dar rađa.
Z. R.
