Kolumne

»Ljubav« bez odgovora

Veljača je u posljednjih nekoliko godina postala mjesec kada u ovim krajevima počinje zima, ona prava: s debelim minusima koji ni preko dana ne prelaze u plus i samo još nedostaje snijeg, pa da se žal za njim u božićno-novogodišnje vrijeme koliko-toliko ublaži. U takvim uvjetima ljudi su uglavnom u svojim domovima, opterećeni brigama hoće li imati dovoljno ogrjeva do početka proljeća ili pak treba li uz gradsko centralno grijanje uključiti i neku električnu grijalicu kako bi temperatura u stanu bila takva da se u njemu može boraviti i »u gaćama«.

Ima, međutim – a uvijek je takvih i bilo – i onih koje takve brige ne more, jer njihov sustav grijanja funkcionira na neki drugi pogon: onaj unutarnji. Jednostavno, grije ih ljubav prema nekome ili nečemu i taj svoj osjećaj ne žele skrivati nego upravo suprotno: objelodaniti ga i podijeliti sa što većim brojem ljudi. Zidovi i fasade širom svijeta na kojima su nažvrljane poruke tko koga voli zorno svjedoče o tome. Jedan od upečatljivijih primjera takve vrste u našem gradu dogodio se početkom ovoga mjeseca kada je netko (ili: kada su neki) Spomenik žrtvama fašizma na istoimenom trgu išarao porukama »BM SU 1989« (»Blue Marines Subotica«) i tako svima stavio do znanja kolika je njegova ljubav prema Spartaku. Da ne bi bilo zabune o kom Spartaku je riječ, na Spomeniku žrtvama fašizma našla su se i ocila. Tek toliko da se zna.

Da nije medija, javnost u Subotici ovaj bi događaj vjerojatno registrirala tek kao novi ukrasni detalj na inače »monotono« bijelom spomeniku kog je još 1952. izradio kipar Toma Rosandić. Po reakcijama koje su naknadno uslijedile djeluje kao da su upravo mediji bili ti koji su rijetkima iznudili koju riječ iz usta na temu vandalizma. Jedna od onih koja je upravo tako okarakterizirala ovaj čin bila je Maja Rakočević-Cvijanov iz Međuopćinskog zavoda za zaštitu spomenika, koja je rekla kako će žvrljotine nepoznatog počinitelja (ili više njih) u kratkom roku biti izbrisane (što je i učinjeno), dodajući kako je time načinjena šteta u iznosu od oko 30.000 dinara. Sličnim riječima osude ovog čina javio se jedino još Gradski odbor Pokreta za preokret i to je to. Ništa lokalna samouprava, na čelu s gradonačelnikom; ništa antifašistički pokreti – kojih u Subotici, bar na papiru, još uvijek ima – ništa nevladin sektor, obični građani. O akcijama čišćenja sličnih žvrljotina, kakvih u drugim sredinama itekako ima, da i ne govorimo.

Zašto je tomu tako vjerojatno nije teško pogoditi. Kada nam na televiziji svakodnevno gostuju osobe koje u ime antifašizma veličaju likove koji – poput Putina – svoju borbu vode na ideologiji krvi i tla; kada se osuđeni ratni zločinci iz domaćih redova uzdižu na nivo nacionalnog heroja; kada se grafiti i poruke podrške Ratku Mladiću mogu vidjeti i po Subotici, onda nije teško doći do zaključka da to mnogima i ne smeta, a ponajmanje onima koji bi trebali voditi računa o izgledu grada. U tom smislu, Spomenik žrtvama fašizma – a nije (mu) to prvi puta – našao se tek kao kolateralna šteta neodgovornog pojedinca (ili više njih) koji svojom porukom čak nikoga nije niti prozivao ili pak uvrijedio.

Ono što u ovoj predugoj priči brine do boli je upravo ravnodušnost ogromnog dijela građana. Ravnodušnost kojoj je drugo ime apatija i koja se može mjeriti s odsustvom empatije i volje za reakcijom i na svim drugim primjerima koji se tiču javnog interesa ili bar interesa veće grupe ljudi, bez obzira na to je li riječ o prosvjedu poljoprivrednika, štrajku prosvjetnih radnika ili pak pojedinačnim incidentima u čijoj je pozadini etnički motivirano nasilje. Ništa bolje kvalifikacije ne mogu se uputiti niti na adrese onih čiji je posao da štite javni red, mir ili imovinu, odnosno da privode i kažnjavaju one koji to krše: niti smo riječ o ovom događaju čuli iz usta komunalne policije niti iz Policijske uprave u Subotici. Na taj način izjednačili su se sa svima ostalima kojima je do spomenika ljudima koji su se u ovom gradu borili protiv fašizma stalo koliko i do bačenog opuška na ulici.

Na koncu i jedno hipotetičko pitanje čiji bi odgovor mogao poslužiti kao smjernica kakva je službena politika ovoga grada: možete li zamisliti odsustvo bilo kakve reakcije iz Gradske kuće da su kojim slučajem grafiti sa Spomenika žrtvama fašizma osvanuli na spomeniku Petru I. Karađorđeviću ispred Jadrana, na spomeniku Jovanu Nenadu u centru, Mátyásu Korvinu ispred Bossa ili pak Ivanu Antunoviću pokraj katedrale?

Z. R.