Kolumne Kolumne

Fala našoj »dotepenki«

Ljudskom rodu svojstvena je osobina da u svakoj posljedici traži uzrok, odnosno da na pitanje »zašto« pronađe što logičniji odgovor »zato«. I kada god se pitanje i odgovor slože u jednu smislenu cjelinu slijedi samouvjereni zaključak svih koji vjeruju u Teoriju sudbine: »ništa se ne događa slučajno«, odnosno sve što se događa – pa makar ti klavir sa šestog kata pao na glavu – već je odavno »negdje zapisano« i to, ma što ti činio, jednostavno ne možeš izbjeći. Na sreću, postoje ljudi koji o tome ne razmišljaju ili čak i ako razmišljaju u to ne vjeruju, pa to može poslužiti kao odlična tema za raspravu u trenucima dokolice s konačnim i ključnim argumentom kako je raznolikost pravo bogatstvo.

Nekako »samopodrazumijevajuće« je da iza slučaja »slučaj« slijedi i njegov smisleni nastavak – povod. Ljudskom rodu kao da je lakše ukoliko određeni događaj smjesti u granice vlastitog racija, jer sve što se nađe izvan te sfere nekako gubi na smislu, a nerijetko i na značaju. Povoda, dakle, nerijetko mora biti za susret, razgovor, slavlje..., jer je povod ključni argument za kasnije »opravdanje« za rečeno ili učinjeno, odnosno neizrečeno ili neučinjeno. Može li se, recimo, slaviti utorak? Zašto? Pa samo zato što je to dan poslije ponedjeljka, a prije srijede. Odgovor na ovo pitanje bio bi jednak kao i na upit postoji li slučaj(nost) ili ne, odnosno treba li nečemu povod ili je »nešto« povod samo po sebi.

Slučaj ili ne uredio je da odnosu Katarine Čeliković i doljepotpisanoga da mnoštvo povoda za susrete, razgovor, posao i zadovoljstvo. Slučaj ili ne, tek poklopilo se da nam je u jednom sitnom ali bitnom segmentu života sfera zanimanja ista. To samo po sebi ne bi bilo ništa čudno, jer je posve prirodna stvar da se ljudi povezuju oko vrijednosti koje su im zajedničke. Zanimljiv je, međutim – zapravo, po osobnom osjećaju divljenja vrijedan – sam »uzrok« ovoga odnosa, napose ako se u obzir uzmu okolnosti pod kojima je nastao. Riječ je, da konačno prijeđemo i na samu suštinu, o obostranom odnosu prema »liku i djelu« pokojnog Balinta Vujkova. I za života već nepravedno zaboravljen Balint Vujkov ostao bi u debeloj prašini uma da se koncem prošloga tisućljeća nije dogodilo da je Katarina Čeliković iz prve prepoznala značaj koji je ovaj sakupljač narodnih pripovjedaka, bajki i priča o životinjima dao sveukupnoj narodnoj književnosti. Za razliku od mnogih čiji se stav završava deklarativnim slaganjem, Katarina je – zahvaljujući energiji i entuzijazmu od kojih je kao osoba sazdana – s riječi prešla na djelo: nakon mnogo, mnogo uloženog truda prije 20 godina organizirala je prve Dane Balinta Vujkova i tako njega i njegovo djelo vratila u javni život, prostor u kom jedino i zaslužuje biti. Iz godine u godinu – zahvaljujući prije svega Katarini – Balint je sve više dobijao na značaju: izredali su se brojni jezikoslovci i književnici na stručnim skupovima; jedna ulica na periferiji grada, tamo negdje Bogu iza nogu, dobila je njegovo ime; bista mu je u samom centru Subotice; djeca u hrvatskim odjelima već odavno znaju za njega, objavljene su do tada njegove neobjavljene pripovijetke i slikovnice da bi se – opet zahvaljujući Katarini – prije pet godina započelo s objavljivanjem edicije Izabrana djela Balinta Vujkova s ciljem da se njegovo djelo pretoči u »tomove« kako ne bi, razasuto i nekompletno, bilo po rijetkim gradskim ili kućnim bibliotekama nego upravo suprotno – dostupno svima, a prije svega djeci u školama.

Edicija još nije završena; nakon ove posljednje, šeste po redu, ostalo je još dvije knjige za objavljivanje, ali ono što je jednako vrijedno kao i na našim početcima kasnih devedesetih i ranih dvije tisućitih ili pak tijekom svih 20 proteklih godina Dana je svakako »zahvala za slučaj« što je i »povod« ovoga teksta. Dobila je Katarina i priznanja za to, poput Dr. Ferenca Bodrogvárija recimo, možda je »fala« trebalo reći ranije ili pak »po završenom poslu«, ali bilo kada da se to kaže, pa tako i sada, nije niti najmanje pogrešno. Ono što je posebno zanimljvo, zapravo divljenja vrijedno je da je Katarina Čeliković kao »dotepenka« (Đole je svojoj Olji pjesmom tepao Dođoška) iz Sračinca – tamo negdje sjeverozapadno od Varaždina prema Sloveniji, tamo gdje štokavci zijevaju u komunikaciji s kajkavcima – pokazala i dokazala da Balintovu pretežitu bunjevačku ikavicu bolje razumije, više voli i srčanije se za nju bori od najvećeg broja ovdašnjih »domorodaca«. Nije Katarina po tome izuzetak u gradu, bilo je i nadamo se da će biti još ljudi poput Boška Krstića, Dragutina Miljkovića ili pak Smiljana Njagula; ljudi koji ne samo da su se uklopili u sredinu u koju su došli nego ju svojim djelom značajno i obogatili. Ono što Katarinu ipak izdvaja je činjenica da je svojom energijom Balinta oživjela na način kako to nitko drugi ne bi mogao. Prostora za njegovo prisustvo ima još diljem Subotice, Vojvodine, Srbije, Hrvatske, Mađarske... Ali... Neka se i drugi potrude. Temelj je tu, vremena ima, pa će se već valjda naći još netko.

Z. R.

  • Betoven maraton
  • Jooble
  • Hrvatsko Nacionalno Vijeće
  • Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata
  • RS APV Pokrainska Vlada
  • VRHRS
  • DUZHIRH
  • Hrvatska Matica Iseljenika
  • DigitalDay