Kolumne Kolumne

Brand »Bunjevačkog kola«

Nije nimalo neuobičajeno za ovaj grad da se profesionalnim glumcima, ili čak čitavim glumačkim ansamblima, dodjeljuju najviša priznanja. Eto, primjerice, samo je ove godine u travnju predstava Tri sestre Kazališta Dezső Kosztolányi proglašena najboljom na 71. Festivalu profesionalnih kazališta Vojvodine, a nepunih pol godine kasnije, u rujnu, glumica Drame na srpskom Narodnog kazališta Minja Peković dobila je nagradu Ljubinka Bobić, koju dodjeljuje Udruženje dramskih umjetnika Srbije za ulogu u predstavi Kus petlić. Mogli bismo tako ovaj niz nagrađenih nastaviti retroaktivno i za svaku bismo godinu našli glumicu ili glumca, redateljicu ili redatelja, pa i cijeli ansambl, koji su na raznim festivalima dobili po neku nagradu i suštinsko obrazloženje za svaku od njih bilo bi kako iza svega stoji kombinacija napornog rada i urođenog talenta. Uz ovo bi za svih pet profesionalnih ansambala iz tri kazališne kuće u Subotici bilo pošteno dodati i kako je svaka od njih uredno financirana iz lokalnog proračuna, što ovi gradu vraćaju na najljepši mogući način.

U pozadini profesionalnog uvijek je postojao širok spektar kazališnog amaterizma, koji svoj prostor djelovanja najčešće nalazi u vidu dramskih sekcija pri kulturno-umjetničkim društvima. Za razliku od svojih profesionalnih »kolega«, članovi ovih ansambala svoj rad baziraju isključivo na entuzijazmu, slobodnom vremenu i vlastitom viđenju kazališne umjetnosti. Naravno, uz minimalnu ili najčešće nikakvu materijalnu nadoknadu za to što na koncu prirede užem krugu zahvalne publike u okviru kuće u kojoj djeluju. Ima, naravno, među njima – napose kada je riječ o mladima – i onih koji maštaju o tome da jednoga dana, nakon završene akademije, svoje umijeće pokažu i u okviru »pravog kazališta« kao glumci ili redatelji »s diplomom«. A zašto ne i pred filmskom kamerom? Imaju amaterske kazališne trupe i svoje festivale, gdje se druže i natječu, poput Dadrasa (Dani dramskog studija – Deus ex machina) u Subotici ili pak na Danima hrvatskog pučkog teatra u Hercegovcu (kod Daruvara) i još brojnih drugih sličnih manifestacija čiji je glavni cilj također promoviranje kazališne umjetnosti. Ali, za razliku od »sajmova umijeća« profesionalnih kazališta, ovi su festivali – kada je riječ o organizaciji, dakle novcu – gotovo uvijek popraćeni kao i njihov rad: dovijanjem i improvizacijom.

Sve navedeno u prethodnom pasusu mirne duše moglo bi se pripisati i potpisati i kada je riječ o predstavi Avaške godine Književno-teatarskog kružoka pri Hrvatskom kulturnom centru Bunjevačko kolo: nakon premijere prije dvije godine tek poneka repriza i još rjeđa gostovanja, u međuvremenu nova predstava (Salon mame Tereze) sa sudbinom sličnom kao i prva i eventualni planovi za novu. Na sreću – greška. Avaške godine, kako smo imali prilike čitati u prošlom broju Hrvatske riječi, gostovale su početkom listopada na 14. Danima hrvatskog teatra u Vitezu (Bosna i Hercegovina), gdje su – zašto ne vjerovati redateljici Neveni Mlinko – doživjele toliki uspjeh da je publika na kraju predstave stojeći aplaudirala u znak priznanja i poštovanja za ono što su čuli i vidjeli u izvedbi Subotičana.

Budući da su i Subotičani – bar oni koji su imali sreću vidjeti ju – na sličan način reagirali nakon izvedbe Avaških godina početni dojam o tome kako ova predstava »treba živjeti« i izvan velike dvorane HKC-a Bunjevačko kolo i seoskih domova kulture samo je pojačan. Avaške godine Milovana Mikovića, onako kako su ih priredili Nevena Mlinko i članovi Književno-teatarskog kružoka, su pravi umjetnički brand Bunjevačkog kola i promicanje bunjevačke ikavice na suvremen, svjež i originalan način. Onako kako su to Balade Petrice Kerempuha kada je riječ o kajkavskom narječju u području književnosti; onako kako su to Gruntovčani ili Velo misto kada je riječ o kajkavštini ili čakavštini na filmu ili pak Vuge, odnosno Singrlice u glazbi. Dodatna prednost ove predstave je, ma kako to zvučalo, njena skromnost. Činjenica da se uz jednostavnu, ali maštovitu, scenu, vizualne efekte i glazbu ona može postaviti »bilo gdje« ne govori toliko o materijalnim mogućnostima koje zahtijeva (a ne zahtijeva) koliko o umijeću ove ekipe da i u krajnje skučenim uvjetima prikažu bit vrhunske umjetnosti kakvu je Miković zapisao, a Mlinko postavila.

Stoga i informacija da će Avaške godine imati prilike vidjeti i zagrebačka publika raduje isto koliko i nada da će to, čim prije, biti u mogućnosti i gledatelji i u drugim mjestima Hrvatske, Mađarske i Srbije. Avaške godine to bez ikakve sumnje zaslužuju, a za početak – bar onda kada su na programu gostovanja – staviti ih na repertoar subotičkog Narodnog kazališta. Test domaće publike zacijelo bi potvrdio opravdanost navedenih tvrdnji.

Z. R.

  • Ministarstvo regionalnog razova i fonfova EU Repub
  • Jooble
  • Hrvatsko Nacionalno Vijeće
  • Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata
  • RS APV Pokrainska Vlada
  • DUZHIRH
  • Hrvatska Matica Iseljenika