Tragedija »strogo pov.«
Svjetska povijest prebogata je mislima koje su vremenom postale nezaboravne. Tko još ne zna za »krv, znoj i suze« ili pak »kocka je bačena«, pa makar u kviz pitanju i pomiješao njihove autore. I povijest ovih prostora dala je svoj, istina regionalni, doprinos ovoj niski mentalnih bestselera. Samo je, recimo, teška rimovana prevodivost spriječila parolu »bolje rat nego pakt«, odnosno »bolje grob nego rob« da uđe u globalne anale nezaboravnih izreka.
U novije vrijeme jedan čovjek kod nas se naprosto specijalizirao za nezaboravne izjave. Problem je, međutim, u tome što ih proizvodi gotovo svakodnevno, pa ih je teško i njemu samom zapamtiti, a kamoli onima kome su namijenjene. Taj čovjek je ne tako davno – sve pokazujući fotografije robnih rezervi – izjavio kako Srbija ima dovoljno hrane, poručujući usput građanima da ne nasjedaju na dezinformacije, a prije nekoliko dana, najavljujući kontrolu robnih rezervi, javnosti poručio da hrane neće biti dovoljno i da zbog toga svi moramo razmišljati kako ćemo preživjeti. Pa kome bi u ovako neizvjesnom egzistencijalnom trenutku još mogla pasti na pamet njegova izjava iz rujna 2018. da u Sjedinjenim Američkim Državama na svakih deset sekundi pogine jedan perač prozora zbog koje se samo nekoliko dana kasnije ispričavao građanima, objašnjavajući im da je bio umoran kada je to pričao i da je ispao glup zbog toga što je tu informaciju preuzeo s nekog šaljivog portala a da ju prethodno nije provjerio? Imao je taj čovjek priliku i kasnije se izjašnjavati na temu »sigurnost na radu«, posebno kada je riječ o eksplozijama u Čačku, Leštanima, Krušiku... ili pak kada je, samo dva dana prije posljednjih izbora, u rudniku kod Sokobanje poginulo osam rudara. Na žalost, nešto se ušutio na tu temu. Ili je šaljivi portal u međuvremenu prestao s radom, videći tko ga sve i u kakvom kontekstu citira.
Na žalost, nizu nesreća na radu s tragičnim ishodom pridružila se, kao što je poznato, i Subotica. U šturim informacijama koju su prenijeli mnogi domaći mediji navodi se da je 7. svibnja (oko 1.40 noću) u tvornici Tatravagonka – Bratstvo poginuo pedesetosmogodišnji radnik (ni ime mu nisu prenijeli!). Do nesreće je, kako su neslužbeno prenijeli pojedini od njih, došlo kada su se prilikom manipulacije kranom palete za teretne vagone obrušile na ljetsve na kojima je bio radnik, koji je tom prilikom od pada zadobio teške tjelesne ozljede i ubrzo nakon toga preminuo na odjelu hitnog prijema subotičke bolnice. Očevid su, kako se navodi, obavili zamjenik Osnovnog javnog tužitelja u Subotici i Republička inspekcija rada. I?
I ništa. Od tada je, evo, prošlo dva tjedna, a javnost pojma nema ni o čemu više od onoga što su mediji, sve prepisujući jedan od drugoga, objavili istoga dana kada se tragedija i zbila. Nitko, dakle, ne smatra potrebnim izaći pred građane i reći nešto konkretnije o događaju nakon kojega je jedan čovjek izgubio život. Policija i zamjenik Osnovnog javnog tužitelja kao »strog pov.« drže podatke o tome dokle se stiglo u istrazi povodom ovog događaja, baš kao i Republička inspekcija rada o tome u kakvim to uvjetima rade uposleni u Tatravagonki – Bratstvo, posebno ako se u obzir uzme da je u ovoj tvornici prije tri godine također poginuo radnik kada je na njega pala šipka. Pod ovdje već odavno prisutnom parolom »ne vidim, ne čujem, ne pričam« (ima i zgodna slika na tu temu) općoj šutnji u povodu poslednje tragedije u Tatravagonki – Bratstvo pridružile su se i strane koje bi po prirodi svog posla morale biti zainteresirane za ovaj slučaj: sindikati su, naravno, slijepi, gluhi i nijemi; lokalna samouprava »nije odande«, a mediji su nezainteresirani jer su »odradili svoj posao« samim time što su prenijeli »osnovnu informaciju«. Iako ne i najbitnija za tijek istrage, šutnja rukovodstva Tatravagonke – Bratstvo glede sudbine svoga poginulog radnika zacijelo je ono što najviše poražava u ovoj priči. Menadžment ove tvrtke, naime, niti prije tri godine niti sada niti jednom jedinom riječju nije izašao pred javnost i pokazao makar trunčicu suosjećanja spram ljudi koji su stradali u njihovom tvorničkom krugu, a kamoli da se pokušao posuti pepelom i preispitati vlastitu odgovornost u svemu tome.
Usporedbe radi, samo nekoliko dana kasnije nakon pogibije radnika u Tatravagonki – Bratstvo u tvornici Melamin u Kočevju (Slovenija), koja se bavi proizvodnjom smola za boje i lakove i drvnom, građevinskom i tekstilnom industrijom, došlo je do eksplozije u kojoj je poginulo pet radnika. Za razliku od subotičkog slučaja, pred javnost su s izjavama o okolnostima koje su dovele do ove tragedije izašli svi od kojih se to očekuje, uključujući i direktora ove kompanije Srečka Štefaniča. Nesreća time, naravno, nije manja, ali su i država i »kapital« pokazali da mogu imati ljudski lik. Lik koji ne dopušta da pojmove rob i grob istoga trena prekrije šutnja.
Z. R.