Kolumne

London u našem sokaku

Nema, vjerojatno, lokalpatriota koji će – kada se povede riječ o tome – propustiti priliku da se hvali svojim zavičajem, odnosno rodnim gradom. Lokalpatriot je, a svatko je to u manjoj ili većoj mjeri, poput kolekcionara koji vrijednost svoje zbirke uzdiže do nebesa: nigdje takve vode, zraka, hrane, gostoprimljivosti, kulture... kao u sredini iz koje potječe. Priče na temu lokalpatriotizma nerijetko su locirane u davno prošlo vrijeme, što im daje sliku nepovratno izgubljene idile i po tome neodoljivo podsjećaju na one o »slavnim precima« koje niti si upoznao niti si u stanju objektivno ih procijeniti, a kamoli tumačiti.

Kada je riječ o Subotici, slobodno se može reći kako se savršeno uklapa u prosjek, jer joj ne nedostaje niti materijala niti »kadrova« koji će se podičiti svojim gradom. Subotički lokalpatriot zacijelo neće propustiti priliku da se pohvali činjenicom da je njegov grad bio treći po veličini i u Ugarskoj i u Jugoslaviji; da je to grad s najstarijim kazalištem, muzičkom školom, javnim prijevozom, nogometnim klubom... u bivšoj i sadašnjoj nam državi. Oni malo upućeniji priču će ukrašavati detaljima o secesiji ili pak mondenskom turizmu na Paliću u vrijeme kada takvo što kao pojam još nije ni postojalo u rječnicima, da bi se na koncu sa sjetom prisjećali gospodarske razvijenosti Subotice i spokoja koji je vladao u svim njezinim kvartovima.

Da, bila su to vremena kada je Subotica s oko šezdeset tisuća zaposlenih bila treći industrijski centar u Socijalističkoj Federativnoj Republici Jugoslaviji, odmah iza Zagreba i Beograda (a ispred Ljubljane, Maribora, Rijeke, Splita, Osijeka, Sarajeva, Novog Sada, Niša, Skoplja...) i kada su se rijeke radnika slijevale pred šank obližnjih birtija prije i poslije završene smjene. U to su vrijeme – posvjedočit će to svaki stariji Subotičanin – izjutra i u rano poslijepodne ulice grada bile preplavljene kolonama biciklista koji su se uputili na posao ili se s njega vraćali doma. Prostor ispred Severa, Zorke, Fidelinke, 29. novembra, Pionira, Partizana (!) djelovao je kao svakodnevni sajam bicikala kojima su njihovi vlasnici uredno dolazili do radnog mjesta.

Danas, kao što i sami vidite, sve se promijenilo: slavna industrija već se odavno upokojila na groblje prošlosti, a s njom i dobar dio bicikala. Namjesto njih ulicama prometuje poplava automobila, čineći svaki izlazak iz kuće ili stana sve neizdržljivijim i potencijalno opasnim, i to u mjeri da su sada i sporedne ulice, pa čak i »slipi sokaki«, postali prometni koliko i centar grada prije 50-60 godina. Izađeš li iz kuće pješice, biciklom, motorom ili automobilom neizbježno ćeš se suočiti s gužvama i zakrčenjima prometa u kom netko u svakom trenutku parkira, prestrojava se, koči ili jednostavno krši pravila. Sve u svemu, dojam je kao da si u Londonu ili u Beču, a ne u gradu koji je manji i od nekog njihovog kvarta, pa se često zapitaš otkud novca za toliki broj automobila kada se skoro svatko žali kako jedva preživljava i otkud novca za benzin kada je iz dana u dan skuplji.

I bez nekog dubljeg razmišljanja i većeg znanja o prometnim znanostima dva-tri zaključka nameću se sami po sebi: grad sve više postaje tijesan za broj automobila koji ima; sve je veći broj kućanstava s dva ili više automobila i sve je manji broj onih koji se vozi biciklom. »Razmazili« se ljudi, pa ne mogu bez komfora, zaboravivši pri tome i na tradiciju (Subotica je svojedobno imala epitet »grad bicikala«) i na ekologiju, a samim tim i na zdravlje. U društvima s »višim stupnjem svijesti« bicikl je kod mnogih osnovno prijevozno sredstvo, čak u tolikoj mjeri da danski premijer i ministri njime odlaze na posao, dok se, primjerice, u Amsterdamu oni koji dolaze u taj grad stimuliraju da koriste javni prijevoz tako što se na prilazima gradu nalaze parkirališta-garaže, gdje vlasnici svoje automobile mogu ostaviti na čuvanje po popularnim cijenama.

Kakvo je stanje s prometom u Subotici jasno je svima, ali ono što nije jasno je zašto se ništa ne radi na tome da se građani i kod nas potiču na korištenje gradskog prijevoza ili pak bicikala kroz izgradnju većeg broja staza za njih. Za početak, kako je već ustaljena praksa kod nas, možda ne bi bilo zgorega formirati komisiju koja bi se bavila ovim pitanjem, pa kad komisija izradi plan, izloži ga pred Gradsko vijeće, a ovo tijelo to proslijedi vijećnicima kao točku dnevnog reda oko koje će raspravljati na sjednici Skupštine grada. Ako je za to potrebno više novca u odnosu na onaj kojim lokalni proračun raspolaže, tu su natječaji, fondovi... Kako domaći, tako i europski.

Z. R.