Intervju Intervju

Pokretač svega – ljubav

Učiteljica Ana Čavrgov, rođena Đanić, bila je jedna od pokretača nastave na hrvatskom jeziku, a u tome je i danas. Svih dvadeset godina prisutna je u nastavi, te daje svoj nemjerljiv doprinos kako promociji tako i kvaliteti nastave, ali i općenito hrvatskoj zajednici. Rođena je u Monoštoru, a Pedagošku akademiju je završila u Somboru. Još prije četrdeset godina došla je u Suboticu. Zvanje diplomirane katehistice stekla je 2002. godine, te je godinama predavala i katolički vjeronauk u nižim razredima u OŠ Matko Vuković. Majka je dvaju sinova, koji su također bili učenici cjelovite nastave na hrvatskom jeziku.

Prije dvadeset godina započela je nastava na hrvatskom jeziku u Subotici, a Vi ste bila jedna od prvih učiteljica. I danas ste u cjelovitoj nastavi. Kako vidite obrazovanje na hrvatskom?

Da, učiteljica sam 40 godina u OŠ Matko Vuković, od toga 20 godina učiteljica na hrvatskom nastavnom jeziku. Ono što sada nakon dvadeset godina mogu reći jest da obrazovanje na hrvatskom ne zaostaje za obrazovanjem na drugim jezicima, tu prvenstveno mislim na srpskom ili mađarskom jeziku. Programe i planove propisuje Ministarstvo prosvjete, nauke i tehnološkog razvoja Srbije i oni su jednaki za sve, s time što u nastavi na hrvatskom jeziku imamo takozvani nacionalni dodatak, odnosno naš program je za 30 posto obogaćen našom baštinom. Potvrda tomu je izvrsnost naših učenika gotovo u svim područjima i na svim razinama natjecanja, te imamo veliki broj učenika generacije. Vidljiva je i izvrsna prohodnost učenika pri upisu u srednje škole i fakultete. I onda konačno, naša djeca koja su sada već odrasli, obiteljski ljudi su aktivni članovi uključeni u našu zajednicu.

Bili ste pokretač obrazovanja na hrvatskom. Počeci nisu bili laki. Možete li nas podsjetiti na prve godine nastave na hrvatskom jeziku?

Istina, počeci su bili teški, ali koji je početak lak? Suočavali smo se s brojnim poteškoćama i to, rekla bih više materijalne naravi: nedostajali su nam udžbenici, lektira, školska pomagala. Istini za volju ni ozračje nam nije išlo u prilog. Suočili smo se sa strahom roditelja. Neki od njih žalili su se na neinformiranost. Godinama sam obilazila kuće i salaše i pokušavala roditeljima pružiti informaciju, razbiti strah, svjedočiti o važnosti obrazovanja na materinskom jeziku. Svjedočila sam kao učiteljica i kao majka dvoje djece koja su također bila u hrvatskim odjelima. Sjećam se te 2002. godine kada je moj sin bio prvi đak upisan na nastavu na hrvatskom jeziku. Iste te godine, (2002.) 1. rujna hrvatski odjel je brojio šest đaka, a na kraju četvrtog razreda bilo je 26 učenika. Tijekom sve četiri godine djeca su prelazila u naš odjel. Puno je anegdota koje su ispratile prve godine nastave na hrvatskom jeziku. Jedna od njih je: učenik koji je išao u srpski odjel nije htio ući u školu. Srećom, tu se zatekla ravnateljica i pitala ga zašto ne želi ući u školu, na što je on rekao da želi ići u razred na hrvatskom. Uslijedilo je pitanje: »Pa zašto?«, na što je on odgovorio »Zato što je tamo veselo.« Da, kod nas je uvijek bilo veselo.

Sjećamo se kako tada učenici nisu imali osigurane udžbenike, iako ste se Vi uvijek organizirali i osigurali im da imaju iz čega raditi. Svi su završili škole, pa i fakultete. Ipak, s udžbenicima je lakše svima. Kako ocjenjujete današnje udžbenike?

Jedan od najvećih problema jest bio nedostatak udžbenika, te kao što sam rekla, lektira i raznih pomagala. Hrvatsko nacionalno vijeće je osiguralo udžbenike iz Hrvatske koji nisu u potpunosti pratili program. Međutim, mi smo se snalazili. Pretpostavljam da su se kao i ja, i druge učiteljice snalazile na razne načine. Uz pomoć prijatelja iz Hrvatske pribavljala sam knjige, lektire, dječji tisak, priručnike, radne materijale. Praksa i rezultati su pokazali da manjak udžbenika nije utjecao na kvalitetu nastave. Nužda nas je potaknula na snalaženje. Danas kada postoje udžbenici je puno lakše raditi, ne samo nama, nego i djeci. Sada imamo osigurane sve udžbenike, prevedene radne bilježnice, kontrolne zadaće, tako da je zaista poboljšan obrazovni rad.

Danas je prisutan kontinuitet od vrtića do srednjih škola, generacije djece su izašle iz sustava obrazovanja. Kako je moguće da još uvijek ima onih koji se premišljaju?

Na ovo pitanje zaista ne znam odgovoriti. Danas nema više nikakvih nepoznanica, dobra je informiranost za onoga tko želi doći od informacija. Rezultati su zbilja izvrsni. Roditelja mislim da najviše zanima kvaliteta i izvrsnost, a ona je ostvarena. Ne vidim niti jedan razlog zašto ne upisati dijete u cjelovitu nastavu na hrvatskom jeziku. Možda to možemo opravdati strahom, jer ipak živimo u ozračju gdje nam politika ne ide na ruku, kao ni informiranost i ozračje u mainstream medijima. No, ipak mislim da je glavni uzročnik nedovoljna svijest naših roditelja, naših ljudi o važnosti i prednosti obrazovanja na materinskom jeziku. Narod bez jezika ne postoji, a narod koji ne poznaje svoju povijest, ona mu se vraća kao bumerang. Nažalost, mi kao narod nismo naučili svoju povijest. Ne znamo svoj jezik, a što je najgore, nemamo ni svijset o potrebi svega ovoga.

Duboko vjerujem da će se ovaj trend i nadalje mijenjati, zapravo on se tijekom ovih dvadeset godina mijenjao. Danas je normalno da se čuje hrvatski jezik, normalno je da postoje hrvatski odjeli i djeca se, pa ni roditelji ne trebaju libiti ili sramiti svog jezika.

Kako dodatno motivirati roditelje za upis u hrvatske odjele?

Kroz ovih dvadeset godina nastave na hrvatskom jeziku rekla bih da smo sve što je važno ispričali. Rezultati, mjerljivi rezultati postoje. Svatko tko želi saznati nešto više ima mogućnost. Jedino što još vidim kao mogućnost jest da se uključe roditelji. U najvećoj mjeri roditelji čija su djeca završila nastavu ili ju pohađaju. Toplo preporučujem roditeljima da se angažiraju i svjedoče, motiviraju i ohrabruju druge. Svaki trud će se isplatiti.

U proteklih dvadeset godina bilo je manjih i većih odjela. Svjedoci smo da učenici hrvatskih odjela postižu izuzetne rezultate, znači li to da se u manjim odjelima može bolje i kvalitetnije raditi?

Da, bilo je većih i manjih odjela. Rad u manjim odjelima je daleko lakši za izvođenje nastave, jer se učitelj/nastavnik može posvetiti učeniku i može raditi individualno sa svakim djetetom. Međutim, to nije jedini uvjet za kvalitetu i postignuće rezultata. Mi u odjelu funkcioniramo kao obitelj. Kao što su članovi obitelji upućeni jedni na druge, tako smo i mi u odjelu. Pomažemo jedni drugima, razvijamo zajedništvo. Često su oni sami jedni drugima pokretači. Svatko je različit i u nečemu superiorniji. Tu se prenosi i njeguje bogatstvo različitosti.

Poznata ste kao učiteljica koja puno radi na zajedništvu među djecom. To svjedoče generacije Vaših učenika, koje su i danas u kontaktu i složne. Koliko je to važno za opstanak naše zajednice na ovim prostorima?

Škola kao obrazovna ustanova ima i odgojnu dimenziju, koja je daleko zahtjevnija u odnosu na obrazovnu. Obrazovna dimenzija je mjerljiva, ima svoje metode, načine... U ovoj sferi – odgojnoj, najvažnija su četiri stupa koja ponavljam roditeljima, a to su: odgojiti dijete koje poznaje granice; za rad; odgovornost i duhovnost. Bez ta četiri stupa nema cjelovite osobnosti. I ne samo to. Škola kao ustanova, pa ni učiteljica nema čarobni štapić i bez trokuta obitelj-škola-crkva nema zdravog odgoja. Ne možemo formirati cjelovitu osobu koja će jednoga dana preuzeti odgovornost. Budući da sam dvadeset godina i vjeroučiteljica, velika pomoć mi je u radu i Božja Riječ, koja je u stvari najbolja učiteljica života. U odgojnom procesu nužna je suradnja s obitelji i Crkvom, te je potrebno jednakom čvrstinom djelovati. Poput vrata koja dijete čuvaju sigurnim. Ako neka od tih »triju vrata« ostanu otvorena, dijete će izaći. Ovdje je velika prednost da možemo djeci osigurati i kršćansko ozračje. Kada djeca u tome rastu, uz molitvu, rad i žrtvu izrastaju u zrele i odgovorne osobe, a samim time su svjesni i kome pripadaju.

Je li upravo to odgovor na pitanje koje »muči« roditelje, hoće li upisom u nastavu na hrvatskom izdvajati svoje dijete?

Jedan roditelj je rekao: »Neću izdvajati dijete, upisat ću ga u nastavu na hrvatskom, jer želim da bude među svojima«. Neki to navode kao prednost, što mislim i da jeste. Jer dijete koje je isto odgajano u obitelji, školi i u župi se ne izdvaja nego bude među svojima. Osjeća da pripada ovdje.

Ono po čemu Vas mnogi znaju jest i tambura – E-prim s kojom ste mnogu djecu potaknuli na sviranje ovog našeg tradicijskog instrumenta, ali im približili i glazbu uopće. Tu ne mislim samo u nastavi, nego i u brojnim izvannastavnim aktivnostima. Tko je ili što Vas potaknulo na sviranje tambure?

Da, istina je da mene pamte po mojoj tamburici. Često je uzimam na satu glazbenog, ali možda još više u izvannastavnim aktivnostima kao što su putovanja, promocije, nastupi. Drago mi je da je moja ljubav prema tamburi i glazbi općenito potaknula i dječja srca na tu ljubav. Tako su moje generacije poznate po uključenosti upravo u tamburaške orkestre. Kada sam bila dijete, u mojoj obitelji se slušala tamburaška glazba. Kada bi svirali tamburaši, svi bi ustali i plesali. Roditelji su moju ljubav prema glazbi prepoznali i prvo mi kupili harmoniku, ali sam brzo shvatila da to nije ono što želim, te su mi kupili tamburicu. Promatrajući druge, učila sam svirati. Samouka sam u sviranju, a kasnije sam dvije godine bila uključena u tamburašku sekciju u osnovnoj školi u Monoštoru. Kad sam došla u Suboticu, s obzirom na to da nisam imala iskustva s vođenjem orkestra pomoć sam potražila kod voditelja Subotičkog tamburaškog orkestra Stipana Jaramazovića kojemu sam vodila đake i s kojim sam kasnije godinama surađivala. Stipan mi je pomogao u vođenju tamburaškog orkestra koji sam dolaskom u školu zatekla. Članovi tog školskog orkestra su danas odrasli ljudi, a neki od njih su članovi ansambla Hajo koji se profesionalno bavi glazbom. To su bili počeci. Ono što pamtim jest da su godinama članovi tamburaškog orkestra bili moji đaci, i đaci OŠ Matko Vuković.

Pokrenuli ste i bili nositeljica brojnih priredbi u OŠ Matko Vuković (božićne priredbe...), ali i u zajednici, na raznim priredbama, promicanjima obrazovanja na hrvatskom. Odakle tolika snaga? Je li ljubav prema svom narodu glavni pokretač?

Istina. Meni su najdraže bile upravo te božićne priredbe kada su dolazili tamburaši svih mojih generacija kako bi nam pomogli svirajući i pjevajući tradicijske božićne pjesme. S velikim žarom sam ih radila, a imam dojam da sam to prenijela i na djecu, pa čak i obitelji, koji su također na svoj način bile uključene u organizaciju. Znali smo imati žive jaslice, slamu, skečeve, recitale, zbor, orkestar... Sudjelovala su sva djeca, a nosioci programa su bili učenici nastave na hrvatskom jeziku. Uvijek je, pa tako i ovdje nositeljica ljubav. Prvo prema Bogu, a onda prema svome narodu.

S počecima obrazovanja na hrvatskom jeziku, skupa s još nekoliko entuzijasta pokrenuli ste Udrugu Naša djeca, koja je kasnije (2006.) i registrirana. Što Vas je tada motiviralo i s kojim ciljem ste krenuli u ovu priču?

U samim počecima vodila me je misao što učiniti da poboljšamo i naučimo naš hrvatski jezik. Kako zavoljeti nešto što ne poznajemo? Mnoga djeca do tad nisu niti bila u Hrvatskoj. Rješenje se pojavilo tek u drugoj generaciji, dakle nakon četiri godine. Kad sam iznijela svoju misao i viđenje kako bi bilo lijepo djecu odvesti u Hrvatsku i učiti ih jeziku na izvoru, upoznati našu domovinu, te ujedno prezentirati naše običaje, naše vrijednosti sa svime onim što mi jesmo... U mom tadašnjem odjelu je bio roditelj prvašića – Mihajlo Mićo Skenderović koji je prihvatio pomoći. Oko njega su se uključili i drugi roditelji i tako je sve krenulo. Napravila sam projekt male škole hrvatskog jezika pod nazivom Ljetna škola hrvatskog jezika, kulture i duhovnosti, a sve ove godine Mićo je bio tehnička podrška i oko nas su se okupljali roditelji koji su bili spremni pomoći. To funkcionira i danas. Kako bismo mogli ispuniti ciljeve Udruge bio je nužan okvir, a usporedo s udrugom Naša djeca nastala je i udruga Stopa u Hrvatskoj, te su ove dvije udruge skupa radile i organizirale spomenute ljetne škole. Prvi cilj je bio promoviranje upisa djece u hrvatske odjele, a potom i realizacija spomenute ljetne škole, kao i druga putovanja, radionice i aktivnosti...

Tijekom svih ovih godina, radeći na promociji nastave na hrvatskom, snimali ste i promotivne filmove, spotove. Tko je njihov idejni tvorac?

Uvijek smo gledali da ostavimo nešto iza nas. Tako su nastali brojni filmovi koji su promovirali hrvatske odjele, koji čuvaju našu povijest i tradiciju, ali i oni koji su duhovnog karaktera, koji su uvijek aktualni. Nemoguće ih je sve pobrojati, ali neki koji su sigurno ostavili traga su: Drvenci, Rič koji je rađen prema stihovima iz poeme Avaške godine Milovana Mikovića, Isus u našem mjestu, Budi svoj, Moje ditinjstvo – nov šešir, Naša djeca – Božja djeca, Dica pradidova stabla i drugi. Imala sam sreće upoznati sjajnog kamermana i producenta Srđana Simijanovića koji je svaku moju ideju i želju znao pretočiti u film. Filmovi se mogu pogledati na YouTube kanalu Udruge.

Spomenuli ste Ljetnu školu hrvatskog jezika, kulture i duhovnosti, koja je, usudila bih se reći, bila jedna od prvih izvannastavnih aktivnosti. Danas ih ima puno. Koliko su one bitne za zajedništvo, za jačanje vjerskog i nacionalnog identiteta?

Velika većina izvannastavnih aktivnosti je sada organizirana od strane Hrvatskog nacionalnog vijeća, a Udruga je i tada, a i danas organizira Ljetne škole, te program profesionalne orijentacije Kamo poći sutra!?, koji se organizira skupa s HNV-om. Mogu samo reći Bogu hvala. Tijekom ovih dvadeset godina formirale su se brojne udruge čije aktivnosti i sadržaj bitno utječu na jačanje zajedništva i našeg vjerskog i nacionalnog identiteta. To treba čuvati. Aktivnosti su bile organizirane i prije nego smo registrirali Udrugu. Prvi naš put bio je odlazak u aquapark u Budimpešti. Bili smo u gostima kod Antuša Vidića. Potežući neke svoj privatne veze i poznanstva organizirali smo razna putovanja i izlete, a sama Ljetna škola je iznjedrila i druga putovanja, kao primjerice odlazak u Salzburg gdje smo bili u posjetu Katoličkoj misiji koju predvodi fra Zlatko Špehar. Bili smo gosti hrvatske zajednice Hrvatski grob u Slovačkoj. U Kutjevu smo bili česti gosti, posjetili smo nacionalni park Jankovac na Papuku, kao i druge gradove po Hrvatskoj. Gdje god smo išli, nosili smo tambure, djeca su bila obučena u bunjevačku nošnju i uvijek smo prvo predstavili sebe, svoj narod, naše narodno blago, i uvijek smo dali maksimum od sebe. A to je povlačilo nova gostovanja, putovanja...

Možemo li po ovome zaključiti da su ljudi sa svih strana prepoznali značaj obrazovanja na hrvatskom jeziku, te na neki način i dali svoj doprinos kroz podršku ili financije?

Tako je. Ljudi kod kojih smo gostovali su se bolje upoznali s našim običajima, našom tradicijom, onim što nas kao zajednicu čini živom. Prepoznali su nas kao narod, kao manjinu, a ujedno su nas prepoznali i kao dio svog hrvatskog naroda. Mnogi su poduprli nastavu i materijalno, raznim donacijama, priborom, knjigama... Sve je to iskorišteno kako bi našoj djeci u hrvatskim odjelima bilo bolje i lakše.

Za kraj, neizbježno pitanje: kako vidite obrazovanje na hrvatskom jeziku u budućnosti?

Netko je zgodno rekao kako i put od tisuću milja počinje jednim korakom. Mi smo na ovaj naš put zakoračili prije dvadeset godina i on, Bogu hvala, traje u kontinuitetu svih ovih godina i ne vidim razloga kako bi se mogao prekinuti. Tim više što su danas u ovom odgojno-obrazovnom sustavu uključene i brojne udruge naše zajednice u kojima aktivno djeluju i roditelji koji su prošli kroz cjelovitu nastavu na hrvatskom jeziku ili čija djeca ju danas pohađaju. Svi oni svojim angažmanom, s velikim žarom i ljubavlju prema Bogu i svome rodu oplemenjuju i pridonose kvaliteti odgoja, kao jednog od najvećeg i najsvetijeg djela na koje čovjek može biti pozvan, koje pridonosi budućnosti očuvanja našeg duhovno-kulturnog naslijeđa, a u konačnici i opstanka našega naroda na ovim prostorima. Čovjek je pozvan sijati, a Gospodin daje rasti. Uspjeh svakako, o njemu ovisi.

Intervju vodila: Željka Vukov

  • Ministarstvo regionalnog razova i fonfova EU Repub
  • Jooble
  • Hrvatsko Nacionalno Vijeće
  • Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata
  • RS APV Pokrainska Vlada
  • DUZHIRH
  • Hrvatska Matica Iseljenika