Kolumne

O životu u dva stiha

Stariji čitatelji zacijelo se sjećaju da su jedva preživjeli vrijeme Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije u kojoj je bilo jednoumlje, jer je zemljom vladao diktator i autokrat Josip Broz Tito koji se za sve pitao i koji je o svemu odlučivao. Sloboda, ako je uopće postojala, bila je općenarodno vlasništvo i krila se iza prvog dijela pozdrava »Smrt fašizmu«, a nacionalizam i šovinizam bili su najveće zlo koje se čuvalo bratstvom i jedinstvom, i to kao zjenica oka svoga. U to je strašno vrijeme, naravno, posve normalno bilo sve ono što danas nije. Tako je, recimo, posve normalno bilo da je i (negdje, valjda) postojala lista zabranjenih pjesama: glazbenim urednicima na radio postajama na pamet nije padalo puštati Podvikuje bunjevačka vila, jer ne samo da vile, pa još bunjevačke, ne postoje nego se u pjesmi spominje i neki pospani Bunjevac koji je i starješina Subotice grada. Svirci u svatovima ili u mijani na spominjanje Čaruge Jove ko iz juke-boxa su odgovarali »ne znamo«, a kad pred fajront ili zoru svjedoci ponestanu, podmazani lojem iz buđelara odjednom bi ga se ipak prisjetili, pjevajući ispod glasa da se jednom negdje skupilo društvo gorski tića da uhvate Stanisavljevića...

Eh, ta strašna vremena – kad ni ona »tko pjeva, zlo ne misli« nije imala puninu smisla – na sreću su iza nas: danas se na sve strane praši i Ko to kaže, ko to laže i Ustani, bane, pa čak i Szomorú vasárnap (Tužna je nedjelja) kao ovdašnja mađarska inačica zabranjenih pjesama, istina iz posve drugih razloga u odnosu na prve dvije (jer »potiče na suicid«). Domoljubne bezvezarije, ratne poskočice i šovinističke balade – ko i imena luda – prisutna su posvuda: na tv ekranima i radio stanicama, na koncertima i na youtubeu, pa ćete one naći i tamo gdje misliš da si se skrio od njih.

Uzmimo, primjerice, Újvidéki Rádió (Radio Novi Sad, na mađarskom). Oni koji ga slušaju – znaju: to je medij staroga kova i da nije toliko Vučića i Pásztora u informativnim emisijama zaslužio bi, za naše prilike, »četiri plus«. Ovako: dobar 3. Ako, dakle, dok traju vijesti isključimo radio i odmah poslije toga ga uključimo, na ovoj ćemo postaji pronaći već zaboravljeni red i ozbiljnost uređivačke koncepcije: pristojan jutarnji program sa svim potrebnim servisnim informacijama za početak dana, tematske emisije o zdravstvu, obrazovanju, poljoprivredi... uz sudjelovanje ozbiljnih stručnjaka i sugovornika »iz naroda«, kontakt-emisije na razne teme, program za djecu i mlade, izuzetno potkovane voditelje emisija rock i klasične glazbe, pa čak i radio drame! Újvidéki Rádió, znaju to i brojni subotički slušatelji, ima i emisije koje se u svojoj suštini mogu imenovati zajedničkim nazivnikom »želje, čestitke i pozdravi«. U njima, naravno, ovdje i onamo pozdravlja tko koga želi, a na urednicima je samo da im ispune muzičku želju. Među svim tim šarenilom balada i betyár nóta (a bude i koračnica) nekako se na listi nalazi i pjesma A cigányok úgy élnek (Cigani žive tako), čiji drugi stih glasi: »ha nem lopnak – cserélnek« (ako ne kradu – razmjenjuju). Eto, pjesma je u dva stiha sažela sva sociološka istraživanja na temu »kako Cigani žive« i još usput služi za uveseljavanje poštovanih slušatelja pokraj svojih radio prijemnika. Tako jednostavno shvaćeni isti su kao i u našoj razdraganoj verziji Kad se Cigo zaželi medeni kolača (»on pošalje Ciganku u selo da vrača«), koja, na žalost, umije poslužiti i za dobro raspoloženje vrtićkih mališana. Jer, što se tu ima puno umovati i razglabati o ljudskim, manjinskim, rasnim i ostalim pravima kad je i tako riječ o »umjetnosti«, pa još tako plemenitoj kakva je muzička? Uostalom, i Bata Stojković je to lijepo sažeo u Ko to tamo peva da što se svi putnici imaju pretraživati kad se i tako »zna ko tu krade«.

Ima, međutim, jedna hipotetička, a potencijalno vrlo zanimljiva začkoljica u ovim pjesmuljcima: što bi, recimo, bilo kada bi se riječi »A cigányok« zamijenile »A magyarok«, odnosno »Kad se Hrvat/Srbin zaželi medeni kolača«? Bi li i onda to bilo bezazlena, vedra pjesmica koja i tako nikoga ne vrijeđa? Ili bi one možda i danas odražavale način života pojedinih pripadnika tih (i drugih) nacija sve u živopisnom stihu koji kaže »sve« o njima? Ili bi se, što je mnogo lakše zamisliti, nakon dva-tri emitiranja s nacionalno izmijenjenim »junacima« u pjesmama digla znanstveno-politička kuka i motika tražeći – baš kao u strašno vrijeme pokojnog druga Tita – promptnu zabranu tih pjesama i njihovo stavljanje na lager, optužujući autore, pjevače, urednike, spikere i slušatelje da na taj način potiču i šire rasnu i nacionalnu netrpeljivost. Stoga i poruka glazbenim urednicima Újvidéki radija: razmislite prije no što sljedeći puta pustite ovu pjesmu ne vrijeđate li Rome na taj način i biste li voljeli da se na račun vaše nacije ovako pjeva. Poruka onima koji naručuju: A cigányok ima i svoju »light« verziju: A juhászok úgy élnek. Istina da zbog nje možete navući gnjev sindikata čobana, ali je istina i da je on u posljednje vrijeme nešto neaktivan.

Z. R.