Kolumne

Rusija, Ukrajina i mi

Prvo smo mislili Ukrajina je tamo negdje daleko, pa kada je počeo rat shvatili smo da to »tamo negdje daleko« i nije tako daleko, da nam je skoro bliže nego jadranska obala. Pa smo mislili kako posljedice bombi i granata nećemo osjetiti, a onda je počela skakati cijena mineralnih gnojiva, pojedinih vrsta više se nije moglo kupiti, a za neke su isporuke ograničene. Zatim nas je prestravila najava moguće nestašice plina ili ako ga bude bilo, njegove nevjerojatne cijene. Do užasa nas je dovelo moguće povećanje cijene ionako skupog goriva. One koji su svoj novac čuvali u ruskim bankama do ruba šloga dovela je (i podsjetila ne već viđeno) i sama pomisao da mogu ostati bez svog novca.

Tako prestravljene (i šlogirane) dočekalo nas je pitanje hoće li biti zasijani milijuni hektara u Ukrajini i ako ne budu hoće li to izazvati nestašicu hrane, ili ćemo se okoristiti što će žitnica Europe ostati bez žita?

I kao da to nije bilo dovoljno, stigla je reakcija: Europska unije na naše »podržavamo teritorijalni integritet Ukrajine, ali bez sankcija Rusiji«, od onog diplomatskog kako se »od zemalja u procesu pristupanja očekuje da se postupno usklađuju s odlukama EU u vanjskoj i sigurnosnoj politici, a da to važi i za Srbiju, kao zemlju kandidata«, pa do poziva Srbiji da bira između Istoka i Zapada. (I baš se to poklopilo s desetom obljetnicom od početka pregovora za pristupanje Srbije Europskoj uniji.)

Ono što nas je za sada zaobišlo je val izbjeglica. Jest, pokrenuli su se desetci tisuća ljudi, ali do nas su do sada stigli samo oni koji ovdje imaju obitelj ili rođake. Hoće li ih biti još stotine, tisuće ovisi o tome hoće li rat potrajati ili će razum zaustaviti ruku na obaraču.

I zaista nije nam ta Ukrajina ni tako daleko. Točno, neće nas zasuti kiša metaka, nećemo besciljno lutati po praznim dućanima, nećemo panično tražiti članove obitelji i prijatelje, ali rusko-ukrajinski rat uzdrmat će (i već jeste) i na nas.

Samo da ne potraje. Ponajviše zbog samih Ukrajinaca.

Z. V.