Kolumne

Dva desetljeća

Prije 20 godina odlukom tada vladajuće većine u srbijanskom parlamentu usvojen je Zakon o zaštiti prava i sloboda nacionalnih manjina. Za hrvatsku manjinu u Srbiji (i još neke manjine) usvajanje tog zakona bilo je prekretnica, jer su nakon niza godina svog nedefiniranog statusa, a nakon raspada države čiji su konstitutivni narod bili, u novoj državi priznati kao nacionalna manjina.

Iz ovog zakona proizišao je čitav niz prava manjina, a o tome koliko se ta prava provode u praksi dalo bi se diskutirati, ali su nesporno napravljeni i pomaci.

Osnovano je Hrvatsko nacionalna vijeće, omogućeno je obrazovanje na hrvatskom jeziku, osnovana je Hrvatska riječ, omogućeno je uvođenje hrvatskog jezika u službenu uporabu, isticanje simbola i znamenja nacionalne manjine.

I tako posloženo lijepo zvuči, ali u stvarnom životu malo je drugačije od Zakona.

Možemo krenuti od službene uporabe jezika. Nije provedena do kraja u onim sredinama gdje za to postoje zakonski uvjeti. I uporno se i dalje izbjegava. Iako nije ni skupo, ni komplicirano postaviti nekoliko ploča s nazivima ispisanim na hrvatskom jeziku.

Možemo i o isticanju simbola i znamenja. Prva provjera bit će sv. Josip, jedan od četiri praznika hrvatske nacionalne zajednice u Srbiji. Trebala bi tada na službenim institucijama biti istaknuta zastava hrvatske nacionalne manjine. Hoće li tako i biti? Provjerit ćemo već za dva tjedna.

Kada se netko službenim tijelima Srbije obratio na hrvatskom jeziku i odgovor dobio na istom tom jeziku? A može. Odgovor državna tijela trebaju osigurati putem jedinice lokalne samouprave (u slučaju Hrvata subotičke) na hrvatskom jeziku bez dodatnih troškova.

Možemo i o kaznenim odredbana Zakona o zaštiti sloboda i prava nacionalnih manjina. Za odgovorne i pravne osobe ukoliko se ne poštuju odredbe službene uporabe jezika.

Bit će da je i u ovom kao i u većini naših drugih zakona slovo na hartiji jedno, a realan život nešto drugo. Zašto bi iznimka bile nacionalne manjine?

Z. V.