Kolumne
Kontinuitet pragmatizma
Predsjednik Saveza vojvođanskih Mađara (SVM) István Pásztor najavio je prošloga tjedna da će njegova stranka podržati Aleksandra Vučića kao kandidata za predsjednika na izborima 3. travnja. S aspekta »prava na izbor« političkih kompanjona tu nema ničega spornoga. Niti, pak, novoga.
Svoju pragmatičnost, a to je u politici osobina koja oduvijek donosi najviše rezultata, Pásztor je odavno pokazao, još tamo 2009. kada je, kao koalicijski partner tada vladajuće Demokratske stranke (DS), na proslavu 15. obljetnice postojanja SVM-a doveo i prvog predsjednika friško formirane Srpske napredne stranke (SNS) Tomislava Nikolića. Do danas ju je samo usavršavao, a to će i od sutra biti slučaj. Već odavno, još u vrijeme vladavine DS-a, pomirio se Pásztor s činjenicom da SVM nije najjača politička opcija u gradu s najviše Mađara u državi i prilagodio politiku stranke na čijem je čelu izvlačenju najveće moguće koristi u nastalim okolnostima. U tome mu je mnogo pomogla i činjenica da su mađarski premijer Viktor Orbán i aktualni predsjednik Aleksandar Vučić izgradili odnose koji bi se, posebno iza zatvorenih vrata, mogli nazvati, ako ne burazerskim a ono bratskim sigurno. Naravno, kakvi odnosi čelnika takvi i država. »Na povijesnom maksimumu«. U takvoj situaciji – kada si dobar i s premijerom matične i predsjednikom domicilne države, a koji se usput još i vole (jer su isti) – Pásztoru i SVM-u namjestila se uloga jagnjeta s dvije majke pune mlijeka. »Lud bi bio kad bi propuštio«, što bi rekli.
Ni vladajući dvojac u dvije države nije, naravno, lud da se odrekne, ma niti da uvrijedi takvo čedo: udovoljava se njegovim prohtjevima i na domaćem i na »dijasporalnom« političko-materijalnom planu, od pruge Segedin – Subotica, preko obećanja nastavka izgradnje aqua parka na Paliću do sredstava iz fondacije Prosperitate.
Ali, kako ništa nije savršeno tako se i u sjeni ove idile s tako moćnim zaštitnicima kriju sitnice koje, očito, ne ugrožavaju njezinu ljepotu. I korist. Iza te uže, opisane i neopisane, koristi krije se i opća šteta na koju bezuspješno upozorava slabašna i razjedinjena oporba kao i rijetki mediji čiji urednici i novinari još žele misliti svojom glavom. Pragmatičnost je, međutim, osobina kojoj su emocije i moral najmanje potrebni pratitelji. Zna to, naravno, Pásztor pa s pristojne udaljenosti gleda na aktivnosti predsjednika države i vladajuće stranke; ne smetaju mu potkupljivanje mladih i starih, kriminal, zločini, neskriveni govor mržnje u javnom prostoru, stigmatiziranje političkih protivnika i svakodnevno kršenje Ustava, jer... to je »tako daleko od Subotice«, a još dalje od njegovih interesa. Ali, ako ćemo pravo, ni Pásztoru – Istvánu i Bálintu – nisu tako strana zastranjivanja ukoliko situacija tako nalaže. Sjetimo se samo dva primjera. Prvi se hladno odrekao svog člana Gradskog vijeća samo zato što se ovaj usudio objelodaniti barbarstvo pred vinarijom Petra na Paliću u vidu posječenih stabala. Ma ni čašu vode nije poslao u Kraljev Brig na kasnije spaljeni dio imanja Simona Osztrogonca. Običan čovjek na to bi reagirao s gađenjem i riječju – sramno! Pragmatični političar reagira baš onako kako je to učinio István Pásztor. Drugi se, pak, ponio dostojno prvoga. Kada je vijećnik Skupštine grada Subotice Attila Mészáros, poput predvodnika linča na Divljem zapadu, sjeo za buldožer i na privatnom imanju u Selevenjskoj šumi srušio čardu pod zaštitom države – »jer se tamo skupljaju migranti« – predsjednik Skupštine grada, baš poput korumpiranog šerifa, stao je u njegovu obranu, zanemarujući Ustav i ustavno pravo kojim se u slobodno vrijeme bavi. Običan čovjek i na to bi reagirao s gađenjem, ali ne i Bálint Pásztor, jer je tip pragmatičnog političara koji ne trpi ugrožavanje viših interesa, pa cijena bila i nečija imovina. Niski pragmatičnosti u vođenju politike SVM-a svakako treba dodati i njihovu sramnu ulogu prilikom uvođenja bunjevačkog iz kategorije govora u službeni jezik na teritoriju Grada Subotice, pri čemu su bili izravni suučesnici u kršenju struke i silovanju logike, jer je to bila cijena da se ne zamjere jačem koalicijskom partneru u lokalnom parlamentu, otkuda je ovakva inicijativa i došla.
Ponovna odluka Istvána Pásztora da podrži Vučića stoga je i logična i očekivana, a u svakodnevnom govoru obično se dovodi u vezu s krpom i zakrpom, loncem i poklopcem, odnosno obrazom debljine đona. U tom smislu, ma koliko za običnog čovjeka djelovala gadljivo, kao istinita se opet potvrdila ona Đinđićeva o političkom pragmatizmu: »Kome je do morala, neka ide u crkvu«. Problem je, međutim, u tome što su i crkve pune pragmatičnih.
Z. R.
