Širom Vojvodine

Po »majkinom receptu« s početka 20. stoljeća

Izložba božićnjaka koju unatrag dva i pol desetljeća organizira Etnološki odjel Blaško Rajić pri Katoličkom društvu Ivan Antunović u Subotici ove je godine bila »siromašnija« za jedan poseban, autentični božićni kolač, koji je ovom događaju prethodne 24 godine svojom izvornošću udahnjivao sliku prošlih vremena, a to je onaj Viktorije Vite Radnić. Budući da se po mnogo čemu razlikovao od većine, a možda i svih ostalih izloženih božićnjaka, naši vjerni čuvari tradicije žele sačuvati uspomenu na ovu vrijednu domaćicu.

Specifičnosti izrade i izgleda

U znak sjećanja na Vitu Radnić (1941.), koja je preminula u listopadu ove godine, sačuvan je njen božićnjak s prošlogodišnje izložbe, a o njenoj važnosti govori nam aktivni i dugogodišnji čuvar tradicije bunjevačkih Hrvata, član Katoličkog društva Ivan Antunović, te direktor Udruženja bunjevačkih Hrvata Dužijanca Marinko Piuković.

»Kako je pričala, božićnjak je naučila praviti od njene majke kao malo dijete dok su bili na salašu. Nama je bilo interesantno to što je ona svake godine pravila takav izvorni, originalni božićnjak, kako je naučila iz tog perioda odnosno po starom receptu po kojem ga gotovo nitko više ne pravi. Njen posljednji božićnjak, napravljen 2020., je sačuvan, nije se oštetio i želja nam je konzervirati ga. Naravno da su i druge žene pravile ovakve božićnjake, ali ona nam je posebno draga jer se toga držala svih godina otkako ga je počela praviti.«

O specifičnostima izrade i izgleda snaš Vitinih kolača Piuković kaže:

»Što se tiče kolača, ona je prije svega radila samo pletenicu, nikada nije stavljala križeve, nikakve dodatke, nije poprimala nikakvih utjecaja ili trendova sa strane, već je uradila onako kako je naučila od svoje majke. Kada su figure u pitanju, također su iz tog vremena i ona je uvijek stavljala Svetu obitelj – Gospu, malog Isusa, Svetog Josipa, te 'kućno blago' – to su isključivo životinje koje su oni imali kod kuće – svinje, krmače s prasićima, piliće, pilež, volove, čobana. To je nešto što je sadržajno uvijek bilo na njenom božićnjaku. Ima jedan detalj, to nije radio gotovo nitko, a to je da je Gospi, kako je ona zvala Mariju, od suknenog crnog platna pravila maramu, a u to je uvijala i malog Isusa. Oči je pravila od sjemena kukolja, što je moralo biti na svakom njenom božićnjaku. Interesantno je bilo i to što je pravila četiri grančice umotane u tijesto, koje su predstavljale četiri strane svijeta. Sve te figurice i detalje koje je napravila, pekla je zajedno s božićnjakom«.

Zaštititi božićnjak kao kulturno naslijeđe!

Pročelnica Etnološkog odjela Blaško Rajić pri spomenutom društvu Jelena Piuković dodaje kako je božićnjak Vite Radnić među ostalim bio prikazan i na izložbi božićnjaka u Etnografskom muzeju u Zagrebu, 2014. godine, koju je organizirao ovaj odjel, a redovito je držala i radionice za izradu božićnjaka u župi sv. Roka u Subotici, na koje se rado odazivala.

Na pitanje je li ju netko tijekom svih ovih godina pokušao na neki način kopirati, tj. kako je moguće da drugi nisu tako dugo radili kao ona, Jelena Piuković kaže:

»Većini njih bilo je mnogo privlačnije nešto što je više stilizirano, s više detalja i da se svake godine na neki način što više nadograđuju. Tako se izgubilo to nešto autentično, duhovno, izvorno, ruralno. Nažalost, sve je manje žena koje tako rade, a vremenom, plašimo se, neće ih više uopće biti. I zato i ovim razgovorom želimo ukazati na ljude poput Vite Radnić da su postojali oni koji su imali jako veliku želju i potrebu da se prikažu božićnjaci na način kako su se oni nekad davno izrađivali«.

Zbog toga je Društvu jako važno da sačuva sjećanje na nju, i to ne samo kao na osobu koja je aktivno bila uključena u priređivanje izložbe godišnjaka sve ove godine, već i, kako ističe Jelena Piuković, kao nekog tko je do kraja svog života njegovao autentičan način njihove izrade i nije poprimao nikakve utjecaje niti nove trendove.

»Želimo sačuvati trajno sjećanje na nju, dijelom na ovaj način, kako to činimo sad putem vašeg tjednika, znači medijskom promocijom. Također je u pripremi katalog svih božićnjaka izloženih na izložbi u proteklih 25 godina, među kojima su i njeni. Mi, članovi Društva Ivan Antunović prepoznali smo vrijednost i važnost božićnjaka Vite Radnić, ali smatramo da su etnolozi ti koji bi se tome trebali posvetiti, u smislu izučavanja božićnjaka, odnosno njihove izrade 'nekad i sad'.«

Jelena Piuković također naglašava kako je božićnjak potrebno zaštititi kao nematerijalno kulturno naslijeđe Hrvata Bunjevaca.

»Želimo konzervirati prošlogodišnji božićnjak Vite Radnić i tim povodom posavjetovati se s muzejskim stručnjacima kako to uraditi, jer to može učiniti samo profesionalna ustanova, i tako ga sačuvati da bi se kasnije mogao izučavati. Naime, sve je manje osoba starije generacije koje sudjeluju na izložbi božićnjaka, a koje su naslijedile tu izvornost. Srednjih generacija ima jako malo, a mlađi ih pokušavaju kopirati i učiti od njih. Želimo napraviti i jednu kolekciju božićnjaka svih žena koje ga prave unazad više godina kako bi to ostalo jedno trajno blago i kao poticaj za upis izrade božićnjaka u nematerijalno kulturno naslijeđe bunjevačkih Hrvata«, ističe ona, dodajući kako za naše božićnjake nema medijskog prostora na ovdašnjoj državnoj televiziji, za razliku od hrvatske i mađarske:

»Mi ga ne možemo imati na Radio-televiziji Srbije, a naši božićnjaci svake godine budu na programu mađarske državne televizije (MTV1), jer nam redovito dolazi njihova dopisnica koja pravi priloge za nacionalne manjine i oni su oduševljeni! Također budu i na programu hrvatske državne televizije. Bunjevci nehrvati su imali svoj prilog o božićnjacima na državnoj televiziji, a za nas tog prostora nema!«

Snaš Vita o svojim božićnjacima...

Viktorija Vita Radnić o svojim sjećanjima o božićnjaku ovako je govorila u prilogu kolege Josipa Stantića iz 2019. godine:

»Kad smo bili dica i kad smo pravili božićnjak, onda su nas majka pokojna, mamina mama koja je živila s nama i koja je to pravila, i od koje sam ja i naučila to, ona je uvik nas digla posli ponoći u 2 sata na Badnje jutro ričima 'ajte dico ustajte, pravićemo ptice!'. A mi onda tako skačemo iz kreveta ko mišići. To je bilo nama dragost, radost što ćemo pravit te ptičice. Kako kog je to nama ispalo, metnilo se na kolač jel je to bilo naše. Mi smo božićnjak pravili na Badnji dan, kad su se pravili i veliki kolači koji će se ist u toku Božića. Onda kad se to sve ispeče zajedno, božićnjak ostane do Nove godine, a kolače poidemo. To je bilo najlipče nama kad se metne pod granu i kad je došo kogod nam u goste, svako je gledo u kolač i kazo kako nam je lip. Uvik smo to čekali kad dođe Božić, to nam je najdraže bilo. Sam kolač se pravi ko što se kadgod pogača pravila, isto je tisto, samo što se malo tvrđe napravi da se ne raspuza. Na božićnjak se meće Gospa, Sveti Josip, Isus mali, onda ovce, volovi, čobani koji iđu za njima, pa ćurke, kokoške...«

I. Petrekanić Sič