Kolumne
Reprezentativni uzorak nezadovoljstva
Za razliku od toliko prijašnjih, posljednji prosvjed u Subotici – kao, uostalom, i u cijeloj zemlji – bitno se razlikovao od svih ranijih: građani su slobodno mogli blokirati odabrani put – i to uz blagoslov sa samog vrha piramidalne vlasti – a da ih policija nije sprječavala u tomu. Subotičani su, logično, odabrali najfrekventnije raskrižje, ono kod hotela Patria, gdje se promet račva na sve četiri strane svijeta. Da nije bilo nekoliko automobilista koji su trubljenjem izražavali svoje nezadovoljstvo zbog zakrčene ceste, sve bi djelovalo kao prizor iz nekog nadrealnog filma: dokoni građani se okupili nasred puta i čavrljaju o ovom i onom. Još samo da je bilo deka i korpi s hranom – pravi piknik na početku zime, a strpljivi kamiondžije, autobusi i putnici u njima, te vozači auta svjedoče ovom neobičnom događaju i čekaju da se ljudi siti izdovolje.
Sve je, međutim, u ovoj slici spoj nadrealnog i realnog, i uzrok i posljedica. Uzrok je, kao što znamo, u Skupštini Srbije usvojeni Zakon o eksproprijaciji, a posljedica građanski prosvjed zbog istoga kome su se u subotu poslijepodne priključili i Subotičani. Tko je iz nezadovoljstva trubio, tko je bio strpljivi i pasivni promatrač, a tko je došao s nekim drugim namjerama najbolje zna sam, ali oni koji su bili među prosvjednicima – njih 400-500 – za sada su položili ispit iz pristojnog ponašanja. Ovo prije svega zbog jedne jednostavne stvari: same strukture sudionika i načina »organizacije« prosvjeda. Od kraja 1996., pa do prije dvije godine razmjerno je lako bilo uperiti prst na organizatore: izmjenjivali su se tu studenti, poljoprivrednici, otpušteni i obespravljeni radnici, sindikati i političari, ali ovoga puta... Zar su baš svi podlegli manipulacijama Đilasa, Šolaka, Marinike Tepić i ostalih lopova, izdajnika i stranih plaćenika, kako ih se svakodnevno čašćava u nacionalnim medijima, na stranačkim konferencijama i iz skupštinskih klupa? Sudeći po onima koji su se u subotu okupili – teško.
Prosvjed je, baš kao u nekoj anketi, okupio »reprezentativni uzorak« nezadvoljnih građana koji su se ne samo solidarizirali s Beograđanima, Šapčanima i stanovnicima iz okolice Jadra nego su i sami postali svjesni potencijalne opasnosti od gubitka imovine u slučaju da se ona proglasi državnim interesom. Među tih nekoliko stotina građana bilo je svega: i stalnih sudionika koji su na prosvjedima potrošili više pari cipela, i mladih koji su virtualni zamijenili realnim svijetom, i umirovljenika koji su teškom mukom dopješačili do središta zbivanja, i političara koji su podržali ideju prosvjeda, i antivaksera koji su isti iskoristili da javno iskažu svoj bunt protiv sve restriktivnijih mjera, pa čak i onih koji su jedva čekali najmanji povod pa da započnu incident.
Ako izuzmemo one koji to ne smiju (recimo, zbog radnog mjesta), one koji istinski podržavaju ovu vlast i ni u jednom njenom postupku ne vide ništa sumnjivo ili nelogično, oportuniste koji uvijek čekaju da netko drugi riskira zarad njihovog dobra (takvih je, naravno, uvijek i svugdje najviše) i one koji realno nisu mogli doći, subotnjem »reprezentativnom uzorku« ipak nešto fali. Fali im stav i glas »zelenih«, onih koji su prije samo tjedan-dva sadili drva na Palićkom putu i u Aleksandrovu; onih nekoliko stotina ekološki svjesnih građana koji su bili akteri te priče. Zelena oaza Subotice, Pokret gorana i slične udruge građana i nevladine organizacije kojih se ovo pitanje tiče ne samo programski-deklarativno nego i suštinski-životno o problemima vode, zemlje, zraka i imovine – problemima koji su uzburkali cijelu državu – šute poput svih oportunista kojima je strah jači od savjesti.
Kritičari ovakve vrste prosvjeda, da se zadržimo samo na njima, u pravu su bar u dvije suštinske stvari: prosvjed jest politički i manjina na ovaj način terorizira većinu. Problem je, međutim, u tome što ova priča ima i svoju drugu stranu: iza onoga što je prethodilo prosvjedu također stoji politika, i to ona iza koje se krije ogoljeni ekonomski interes manjine na štetu većine. Što se tiče terora manjine nad većinom, u Subotici je on na jednom mjestu trajao jedan sat. Reakcija je to na teror jedne osobe nad većinom, sve ostalo vrijeme i svugdje. Kako li se, pak, to naziva?
Z. R.
