Kolumne

Sam svoj poštar

Zabit se u ovim krajevima nekada davno plastično opisivala rečenicom »tamo gdje medvjed donosi poštu«. Bilo je, naravno, i sažetijih i eksplicitnijih naziva za zabačena mjesta, ali ih zbog njihove »naravi« u ovom tekstu nećemo spominjati. U svakom slučaju rečenica, »tamo gdje medvjed donosi poštu« odnosila se na brdsko-planinska, tj. pasivna područja; područja koja su daleko od »civilizirane« i razvijene ravnice.

Gledano današnjim mjerilima, i izvan Subotice bilo je zabiti do kojih se za lošijeg vremena teško ili nikako stizalo, jer su blato ili smetovi to jednostavno onemogućavali. Ali, i u takvim zabitima još davno, davno jedna je carica zamislila da im treba udahnuti duh civilizacije i tu svoju zamisao provela u djelo kroz, recimo, podizanje škola na svakih četiri-pet kilometara ili pak uređivanje atarskih putova. Kao što smo rekli, bilo je to davno, ali malobrojni svjedoci-objekti i putovi još su tu. Istina, porušeni i zapušteni, ali svjedoci – našeg odnosa prema njima.

Upravo zbog takvog odnosa situacija se od prije pedesetak godina drastično promijenila: zbog nemogućnosti uvođenja električne energije i neodržavanih putova nestali su čitavi šorovi salaša, a njihovi vlasnici preselili su se u sela ili grad, rušeći svoja staništa ili ih ostavljajući da se sami sruše. Sa stajališta »dijalektike« sve to djeluje posve normalno i prirodno: svijet se mijenja do sada neviđenom brzinom, a čovjek, ukoliko želi opstati, tim se promjenama mora prilagoditi.

Što, međutim, ukoliko se neke promjene događaju u obratnom smjeru, odnosno ako se kreću ka vremenu Marije Terezije? Što ako ljudi imaju struju, vodu, internet, dva auta u dvorištu, i fergusona i johndeera, asfaltiranu cestu..., a opet im nešto fali? Nešto što se u suvremenom svijetu podrazumijeva. Što, recimo, ako im određena vrsta liječnika u selo ne dolazi ni svakog osmog četvrtka ili pak nemaju poštara?

»Ništa«, reći će država ili lokalna samouprava, »neka se snalaze kako umiju«.

Ako ste kojim slučajem čitatelj iz Male Bosne ili pak Tavankuta, prepoznat ćete da se rečeno odnosi upravo na vas, jer u selu nema ni doktora ni poštara ili nedostaje bar jedno od ova dva.

U pravoj, životnoj, reportaži – onoj koja se ne bavi veličanjem gospodarskih uspjeha, povijesnim mitomanijama, nostalgičnom tradicijom i »(o)čuvanjem identiteta« – kolega Siniša Jurić nedavno je zagrebao malo ispod tog ispraznog sjaja i odmah naišao na realne probleme s kojima se svakodnevno susreću, recimo, stanovnici Tavankuta. Iz navedene reportaže saznali smo apsurdnu činjenicu da stanovnici toga mjesta sami moraju odlaziti po svoju poštu u Poštu u centru sela, jer poštara nema! Drugim riječima, svatko je sam svoj poštar, jer mu poštu na kućnu adresu nema tko donositi.

Tko makar malo poznaje Tavankut zna da je riječ o izrazito razvedenom području kom gravitiraju Skenderevo, Gornji Tavankut (sa svim svojim »krajevima«), Čikerija, Mirgeš, Dikanovac... i da u tim naseljima živi bar isti broj ljudi kao i u »centru« – Donjem Tavankutu. I bez poznavanja Tavankuta i njegove okolice, a na temelju nabrojanoga, nije teško zaključiti kako je riječ o prostorno velikom području i ako ste žitelj nekoga od naselja izvan »centra« treba vam pristojno vrijeme da u radno vrijeme stignete do zgrade Pošte i tamo od djelatnika, strpljivo čekajući u redu, saznate odgovor na pitanje »jel stiglo štogod za mene?«.

Da je, kao nekada, riječ o privatnim pismima ili razglednicama s ljetovanja – ni brige! Koji dan tamo ili ovamo i tako ne mijenja suštinu napisanoga. Ali kako znamo da se danas najveći dio poštanskih pošiljaka tiče računa koji građanima mjesečno stižu na naplatu, razloga za brigu itekako ima. Po svjedočenjima Tavankućana iz reportaže, Elektrodistribuciju, MTS i slične kompanije nije ni najmanje briga ima li tko raznijeti njihove račune na adrese na koje ih šalju: rok za plaćanje jasno je naznačen, a kako će to biti provedeno u djelo nije njihova briga.

Kako je, onda, moguće da u zlatnom dobu svakodnevnog otvaranja novih pogona i masovnog zapošljavanja sretnih građana u jednom selu fali dva-tri poštara? Djelovat će možda čudno, ali odgovor bi mogao biti jednostavan: uvjeti rada i odgovarajuća plaća. Tko je, naime, lud svakodnevno se na kiši prati i na vjetru sušiti po zabitima Čikerije ili Kurvanjskog kraja za tridesetak tisuća dinara mjesečne naknade kad se isti novac (ili još i više), uz malo sreće, može zaraditi, recimo, pravim ubadanjem na tiket ili nekim drugim unosni(ji)m poslom. U takvoj situaciji ni Tavankućanima ne preostaje ništa drugo do li uzdati se u sreću i nadati se da će se Božanski i drugi put ukazati među njima i nakon asfaltiranja dvije ulice, u selo dovesti i dva-tri poštara! Živa, zdrava, vesela i radna.

Z. R.