Širom Vojvodine Širom Vojvodine

»Šokadija se može dičiti«

Kulturno-prosvjetna zajednica Hrvata (KPZH) Šokadija iz Sonte od osnutka broji nekoliko sekcija koje su nekoć bile puno aktivnije. Od folklorne, pjevačke, dramske, tamburaške, literarne, likovne i etno sekcije opstale su samo one koje ne zahtijevaju veća okupljanja.

Sve manje nade se polaže u pomladak, a osobni poslovi ne ostavljaju višak vremena za razonodu. Etno sekcija je od osnutka imala nekoliko zastoja, zbog čega su aktivnosti sekcije prestale s radom. Broj članica je bivao sve manji, a što iz osobnih razloga, što zbog odgovornosti, nitko se nije htio prihvatiti pročelništva.

Novo vodstvo – nove ideje

Do promjene je došlo 2014. godine kada je Upravni odbor Šokadije odlučio poraditi na obnovi etno sekcije. Dužnost voditeljice pripala je Agici Prelić, višegodišnjoj članici KPZH-a Šokadija, također i dobroj poznavateljici sonćanske tradicije. Njena ideja je bila da sudjeluju sve članice skupine koje se bave vezom, pletenjem, heklanjem, pa tako i izradom elemenata nošnji. Prva od ideja koju je Agica predložila bila je o izradi suvenira i minijaturnih Šokaca i Šokica.

»Prije šest godina rado sam prihvatila odgovornost biti voditeljica etno sekcije. Prije svega, bilo mi je žao da jedna tako dobra skupina talentiranih žena uopće više ne postoji. Svaka je članica do tad možda izrađivala suvenire za vlastite potrebe ili iz čiste razonode, kako bi kasnije godinama stajali netaknuti u ormarima. Ovako je više njih na jednom mjestu pokazalo što zna i svojim radom pridonijelo Društvu. Bilo nas je teško okupiti na početku, ali kako nas se skupilo desetak, iznijela sam svoje ideje o minijaturnim narodnim nošnjama Šokaca i Šokica i na vlastito iznenađenje vrlo rado su prihvaćene«, priča Agica.

Broj članica od prije šest godina je varirao, no konačno se zadržao na njih desetak. Preneseno znanje od njihovih baka i prabaka su namjeravale prenijeti na djecu kako bi ostalo bar nešto od tradicije, no to nije bilo moguće jer nitko od mlađih generacija nije bio zainteresiran.

»Naša mala skupina je ostala u približno istom sastavu. Nas desetak: Marija Čačić, Ana Mihaljev, Jelena Erdeši, Emerka Zvonar, Agata Rižanji, Pavka Domić, Ana Tudor, Marica Miloš i još pojedine žene koje zbog obveza nisu toliko redovite dolazile. Uspijevamo produljiti ono što su nas naučile naše bake. Ne možemo se uvijek sve okupiti, ali uvijek je nas nekoliko tu da uz dobru volju napravimo nešto čime se naša Šokadija može dičiti«, priča sugovornica.

Minijaturna nošnja

Žene se okupljaju dva puta tjedno, no najviše zimi kada nema toliko poslova vani, ali ako preko ljeta treba nešto uraditi za kakvu izložbu, uvijek će rado uskočiti i uz pjesmu načiniti nešto novo. Agica se najviše bori da takvo što opstane pa je tako okupila žene s različitim umijećima.

»Svaka od nas se u nešto razumije. Bilo to vezenje, heklanje, štrikanje ili pletenje, sve što znamo kombiniramo kako bi nastao gotov suvenir. Minijaturna narodna nošnja, kao i velika, zahtijeva više elemenata pa je za izradu jednog šokačkog para potrebno više umijeća, a tako i više vremena jer je to sitan i fini rad. Vezemo i heklamo stoljnjake, kecelje za staklenke, podmetače, platna koja se mogu kačiti na zid. Uvijek je netko zadužen za izradu gombica, pletenje plantika za pregače, ali također štrikamo i ljope za potrebe folklorne sekcije, kao i ljopice u obliku suvenira. Emerka Zvonar i Ana Miličić privatno izrađuju nošnje u cijelosti, tako da nam je i njihov doprinos od velikog značaja. Ja sam tu da sve održim na okupu i svim načinima se borim da takvo što ne izumre«, priča Agica.

Svoje radove mogu najbolje predstaviti kada je neka izložba ili za vrijeme pojedinih manifestacija u Sonti od kojih za njih najveću vrijednost ima Šokačko veče. Gledateljima je uvijek prije priredbe ponuđeno obići Narodnu biblioteku koja je namještena u duhu šokačke etno tradicije, a tko želi pobliže pogledati, ima mogućnost otići u Šokačku kuću koju su također namjestile članice etno sekcije da sobe izgledaju baš onako kako je to bilo nekada u doba kada su živjeli stari Šokice i Šokci. Suveniri se mogu kupiti bilo kada, a najviše ih kupuju žitelji iz inozemstva koje vuče nekadašnja domovina.

Jedan malo skuplji suvenir jest upravo taj šokački par jer je u njega uloženo više materijala, a također se pričvrsti na drveni stalak kako bi lutke mogle stajati uspravno. A da sve ljepše i svečanije izgleda, Agica šije vrećice i uveže ih mašnom. Materijal se nabavlja u Somboru, a nerijetko članice donesu od kuće višak koji im nije potreban. Što vuna i konci, što gotova čipka i srvijan, ali dodatno smanjuje troškove koje pokriva Društvo.

»Uvijek gledamo da udruženim snagama stvorimo nešto što možemo rabiti, pa tako vidjevši da dječja folklorna skupina oskudijeva s nošnjama, odlučile smo šiti suknje i pregače za desetak curica kako bi scena ljepše izgledala. Što bismo plaćali ako već znamo same izrađivati«, zadovoljno i ponosno govori Agica i nastavlja: »Koliko god mogu, radit ću na tome da i to malo tradicije što stoji na 'staklenim nogama' potraje što dulje. Pa čak iako nema nasljednika u našem poslu, neka to ostane u našim radovima kroz koje smo se toliko trudile.«

Maja Simić

  • Ministarstvo regionalnog razova i fonfova EU Repub
  • Jooble
  • Hrvatsko Nacionalno Vijeće
  • Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata
  • RS APV Pokrainska Vlada
  • DUZHIRH
  • Hrvatska Matica Iseljenika