Kolumne

Zaborav

Ružne i neugodne stvari koje nam se neminovno naslažu, kako se slažu godine našeg života, svjesno ili nesvjesno želimo zaboraviti. Potisnuti u najdublji kut sjećanja, ne zbog drugih već nas samih. Ta tko bi se želio sjetiti onoga što smo kadkad bili ili činili? Nisam ovih nekoliko rečenica o potisnutim sjećanjima napisala s namjerom razvijati priču o našim osobnim sjećanjima, njihovom potiskivanju i o tome kako od tih sjećanja, ma koliko potisnuta bila, ne možemo pobjeći. Hoću ovdje o jednom drugom sjećanju. Sjećanju na pad Vukovara.

Tri desetljeća su prošla od tada. Zgodna, okrugla brojka za sjetiti se. Ali ako je suditi po sjećanju naših državnih dužnosnika, Vukovara uopće i nije bilo. Nije bilo razorenog grada, kolone prognanika, Ovčare. Nije nakon pada Vukovara bilo ni logora u Srbiji u kojima je bilo zatočeno oko 7.000 ljudi. Nije bilo ničega.

Nije, zapravo, bilo ni obećanja danog 2016. godine o podizanju prve spomen-ploče u Stajićevu, na mjestu logora u kojem su bili zatočeni Hrvati.

I zato onaj uvod o neugodnim sjećanjima i zaboravu. Ili bi ovdje bolje bilo od zaborava reći poricanje? Poricanje da se Vukovar i sve poslije njega uopće i dogodilo. Kao da će nečija savjest zbog toga biti mirnija, a ruke manje krvave.

Za prvog srbijanskog tužitelja za ratne zločine Vladimira Vukčevića prešućivanje Vukovara je »neprihvatljivo i anticivilizacijsko«. Bio je to prošlog tjedna jedan od rijetkih glasova nasuprot zaboravu.

Uz Žene u crnom, koje su se i ove godine okupile u centru Beogradu uz poruku »Nikada nećemo zaboraviti zločine u Vukovaru«, gradu u kojem je ubijeno više od 1.000 civila, a ranjeno najmanje 25.000 ljudi, 30 godina od pada Vukovara obilježeno je još izložbom fotografija »Sloboda do temelja« Miloša Cvetkovića, nastalih u vrijeme razaranja Vukovara.

Z. V.