Kolumne
Za sada s istim naslovom
Davno, davno – ima tome nekih trinaest, ako ne i punih četrnaest godina – jedan je nadobudni, a trećerazredni komentator u danas nepostojećem tjedniku Subotičke napisao tekst pod nazivom Strah od zaplašivanja komaraca. Taj jednokratni kritičar – koji likom neodoljivo podsjeća, a po inicijalima je potpuno isti s dolje potpisanim – tom je prilikom osuo drvlje i kamenje i na komarce, a još više na one koji se plaše zaplašiti ih. Za današnji tekst ondašnji se komentar može promatrati kao uvod u predskazanje, koje se, na žalost, dogodilo početkom tjedna. Tko su, dakle, komarci u tome (kon)tekstu i tko ih se boji zaplašiti?
Komarci su, kao što znamo, sitne, a opasne krvopije koje su zbog tih svojih osobina omražene na svim meridijanima i kod svih ljudskih rasa. Uza sve to, zbog svog karakterističnog zujanja nesnosno su dosadni i odvratni. Komarci su, međutim, u navedenom tekstu poslužili samo kao metafora za isto takva ljudska bića: bučna, dosadna i opasna. Riječ je tada bila, a i sada je – da ne duljimo dalje – o motoristima koji divljaju cestama i ulicama našeg grada i koji zbog toga iritiraju normalan i pristojan svijet. Vožnjom od preko 100 kilometara na sat u najprometnijim ulicama grada, »egzibicijama« na jednom kotaču, nesnosnom bukom i drskim ponašanjem ne samo da iza sebe ostavljaju mali milijun psovki i kletvi gnjevnih prolaznika nego otvoreno prizivaju nesreću: svoju, tuđu ili obostranu.
Nešto slično, kao što je poznato, dogodilo se u ponedjeljak na Čordaškom putu kada je upravo zbog viška adrenalina i manjka životnog iskustva poginuo dvadesetogodišnji mladić, na motoru, a njegova osamnaestogodišnja suputnica zadobila po život opasne ozljede. Onaj tko želi više detalja o ovoj tragediji, eno mu službenog priopćenja, a još i više brojnih komentara na društvenim mrežama koji se – uz izraze sućuti obitelji i željama za što bržim oporavkom djevojke – svode na to da je takvo što logičan ishod onoga što nam se svakodnevno događa na ulicama i cestama, a u čemu istaknuto mjesto zauzimaju upravo motoristi.
Od prijepora oko toga je li nesretni mladić imao dozvolu, kojom je brzinom vozio i što s vozačem tamića koji mu se našao na putanji mnogo je bitnije pitanje kako je uopće do toga došlo? Drugim riječima: pod kojim se to uvjetima osobe bez dozvole mogu uključiti u promet kao ravnopravni sudionici, čime se neutralizira njihova brzina metka zbog koje se na cestama pojavljuju u ulozi potencijalnih i ubojica i samoubojica, odnosno tko su neodgovorni krotitelji takvoga ponašanja koje u trenutku nečiji spokojan život mogu pretvoriti u vječni košmar?
Univerzalni odgovor na ovo pitanje – kao i milijun drugih u sličnim situacijama – svakako je porodica. Ta »osnovna ćelija« svakoga društva svakako je leglo i dobrih i loših navika i osobina koje se razmjerno lako uoče nakon kontak(a)ta s drugim osobama. Što, međutim, kada porodica zakaže i kada se pojedinac u javnosti pojavi isključivo kao eksponent loših navika i osobina? Onda, to je bar poznato, na scenu stupaju oni koji su odabrali baviti se reguliranjem načina ljudskog ponašanja u skladu sa slovom zakona. U ovom slučaju to je, naravno, prometna policija. Tako bi to bar trebalo biti u idealnim uvjetima.
U praksi je to – što potvrđuju i svježi komentari onih koji tvrde da su poznavali nesretnog mladića – međutim posve drugačije: postoje, naime, pravi pravcati rajevi za motorističko divljanje! Nalaze se na Aleji maršala Tita, Trgu žrtava fašizma, po svim ulicama u središtu grada; na periferiji i na priključcima za autoceste, kao i na samim cestama i autocestama. Vide to ljudi, brinu se za svoju i sudbinu svoje djece, jedu im sve po spisku; neki čak, iziritirani, zovu prometnu policiju i... od iste bivaju skoro pa ismijani, jer, jelte, tko je sad taj »xy« koji će njima davati upute ili pak, nedajbože, naređivati kako raditi vlastiti posao! Zna to, da se ne lažemo – čak i bolje od nas neuniformiranih laika – i prometna policija. Zna i gdje su im »oaze«, i kada u njima bestijaju, i tko to čini i zašto. Pa ipak – bar je takav dojam većine neobučenih – nema ih tamo, ne kažnjavaju ih, ne oduzimaju ni postojeće ni nepostojeće dozvole, ne isključuju ih iz prometa... A, da stvar bude još zanimljivija: kada ih ima, nema motociklista. Kao u kladionici: dojava, što li? Riječju: ne tretiraju štetočine u prometu na pravi način i u dovoljnoj mjeri. Zašto? Možda se odgovor krije u naslovu od prije 13-14 godina. Od koga? To, vjerojatno, znaju i jedni i drugi.
Z. R.
