Kolumne

Notni plotun

»Dobar dan. Mi smo gradska komunalna policija i prema našim mjerenjima, vi ste prekršili dopuštenu razinu buke na otvorenom prostoru i zbog toga ste podložni za prekršajnu prijavu. Molim vas, spakirajte svoje instrumente i napustite ovaj prostor. Uostalom, imate li vi dozvolu za svirku za ovaj dan?«

Možete li, čak i u idealnim uvjetima, zamisliti ovakvu scenu u našem gradu? Ne? Ni ja.

A možete li zamisliti na koju bi se situaciju hipotetični monolog zamišljenog komunalnog policajca mogao odnositi? Ne? Da?

Prije no što bilo što kažete, pomoć stiže: na svirku trubača ispred svečanog ulaza u Gradsku kuću, koja se ciklično događa svake subote u vrijeme vjenčavanja. Bili vi svat ili tek prolaznik, u to poslijepodnevno vrijeme – osim trenutnih ekstremno visokih temperatura – dočekat će vas i nesnosna buka iz koje se teškom mukom razaznaje »harmonija« Đurđevdana, Kalašnjikova i sličnih tvorevina koje su za instant vremena pronašle put do statusa »narodne muzike«. Zamislite tek iznenađenje gostiju sa strane, pa još s malo istančanijim glazbenim ukusom (a takvih se često može naći u svatovima), koji tek koju minutu ranije uz diskretne zvuke Mendelssohnova Svadbenog marša škljocaju svojim mobitelima ne bi li snimili što više detalja iz raskoši Velike vijećnice kada ih na izlazu iz predvorja Gradske kuće sačeka ono poznato: »Kesa, kume!« i pravi plotun nota, neprimjeren ni trenutku ni prostoru. »Ni vire, ni pare«, što bi kazala ne jedna ovdašnja májka, odnosno: »Semmi köze hozzá«, zaprepašćeni vőfény (ceremonijar svadbe). A to ste – čak da za to vrijeme nijednom niste bili u ovdašnjim svatovima – u kontinuitetu mogli vidjeti i čuti u posljednjih dvadeset pa i više godina u središtu grada. Gora situacija od ove može se vidjeti jedino u vrijeme matura kada središtem grada tutnji izvorna buka u koju se stapaju i izvođači i »publika«, što sve odaje sliku razuzdanosti i općeg pada razine kulture koja se već desetljećima akumulira među četiri zida i svako malo izlazi u javni prostor.

Kako su se ovi ljudi našli baš tamo i baš tada? Kakve (materijalne) koristi imaju od toga da iz subote u subotu napinju pluća i besomučno dobošare? Je li to, uopće, ikako zakonski ili statutarno regulirano?

U uređenim društvima, a posebno u svjetski poznatim turističkim centrima, uobičajena je slika uličnih svirača. Ali... postoje bar tri ključne razlike u odnosu na opisani slučaj. Prvo: svojom glazbom ulični svirači prolaznike, mahom turiste, uveseljevaju i zabavljaju, ali ih ni u kom slučaju ne uznemiravaju. Drugo: iako se čuju, čuju se tako kao kad ti u svatovima svirci sviraju »na uvce«. I treće: za »nastup« na javnoj sceni moraju pribaviti dozvole lokalnih vlasti, i to samo na nekoliko dana! Kod nas, međutim, kao što i sami znate, sve suprotno: em neprimjereno, em bučno, em pod plaštom »netransparentnosti uvjeta pod kojima nastupaju«.

A može li drugačije? Ako se malo prelista po papirima lokalne samouprave, lako se može naići na podatak da su vijećnici Skupštine grada još prije deset godina (16. lipnja 2011.) izglasali odluku o zaštiti od buke kojom je regulirano da dozvoljeni nivo buke u središtu grada ne smije prelaziti 65 decibela danju i 55 noću. Sve i bez osnovnih znanja o akustici, ali pod pretpostavkom da vam je uho prosječnog zdravlja, lako ćete posumnjati da trubači i dobošari u opisano vrijeme debelo prekoračuju propisanu crtu i zapitati se kako je moguće da se to stalno događa i da u kontinuitetu prolazi nesankcionirano? Ako je za utjehu, to se, zapravo, stalno događa i bez nesretnika koji se subotom po nekoliko sati cvare, pušu i lupaju ne bi li zaradili koju kintu. Prednjače u tome motociklisti (tzv. bikeri), a slijedi ih tko stigne: napaljeni vozači turbo exclusive automobila, vlasnici kafića sa svojim kreštaljkama s play liste itd, itd. Ako to, pak, ne uvažavate kao opravdanje, pozovite komunalnu policiju, podsjetite ju na vlastite ovlasti (ili ju priupitajte ima li u gradu uopće inspektora za zaštitu životnog okoliša) i ljubazno zamolite da izvoli raditi svoj posao tako što će postupiti kao u uvodnoj rečenici. Ako ni to, nakon više puta ponovljenog poziva, ne pomogne, obratite se lokalnoj samoupravi s jednim živopisnim prijedlogom: u vrijeme kada muzičari i tako jedva preživljavaju neka (o svom trošku) angažiraju i konkurenciju, pa da se subotom poslijepodne ispred Gradske kuće nađu zajedno i orkestar trubača, i tamburaški ansambl, i citeraško-primaška banda... a zašto ne i po koji jazz, blues i rock sastav, pa individualci poput saksofonista, harmonikaša ili violinista, pa nek svatovi sami biraju tko će ih uveseljavati dok se slikaju ispred plave fontane! E, to bi tek bila prava kakofonija secesije i multietičnosti kojom se toliko busamo.

Z. R.