Kolumne

Čija su naša djeca?

Hrvatska zajednica u Srbiji proslavila je svoj praznik Dan rođenja biskupa Ivana Antunovića. Praznik je to kada se djeci koja pohađaju nastavu na hrvatskom jeziku dodjeljuju priznanja, uz ono najznačajnije: crvenu kravatu, za uspjehe koje su ostvarili. Nagrađeno je 137 đaka i uz izuzetak jednog ili dvoje učenika svi drugi su s teritorija Grada Subotice. Nagrađeni su za uspjehe postignute u sportu, glazbi, prirodnim i društvenim znanostima, a ostvareni uspjesi su na razini pohvala, plasmana na općinskim i regionalnim natjecanjima i uspjeha ostvarenih na natjecanjima na državnoj razini. I sve te uspjehe ostvarili su u okvirima obrazovnog sustava Srbije. Uz to, dva dobitnika crvene kravate proglašeni su učenicima generacije u svojim školama. Dakle, da ne bude zabune, najbolji su u cijeloj svojoj generaciji osmaka, bez obzira je li u pitanju nastava na srpskom ili hrvatskom jeziku.

Nagradilo ih je Hrvatsko nacionalno vijeće, čestitali su im i predstavnici države Hrvatske i Pokrajine. Ali nešto mi tu fali. Fali mi Grad Subotica. Činilo mi se nekako normalnim da je ovoj djeci, čije obitelji žive u Subotici, djeci koja se obrazuju u subotičkim školama, djeci koja mogu biti ponos ovog grada, djeci koja će i dalje ostati u ovom gradu, riječi pohvale i potpore uputio i netko i u ime istog tog Grada.

Bez obzira na politiku, prijepore koji postoje između aktualne (gradske i državne) vlasti i hrvatske zajednice (ili njenih čelnika), djeca bi trebala biti izvan te priče. Prvo zato što su djeca, a drugo zato što njihovi uspjesi trebaju (valjda) biti iznad dnevnopolitičkih previranja i nesuglasica.

Ili ja to zapravo živim u nekoj nerealnoj percepciji stvarnosti? Percepciji stvarnosti u kojoj se slika gleda šire od aktualnog političkog trenutka.

Sreća, ova djeca o tome ne razmišljaju. U glavi su im sada ferije, ljetovanja, druženja. Sreća, jer politika će ih kad-tad sustići. Nadam se malo drugačija od ove današnje.

Z. V.