Kolumne
Dio, koji je iskočio
Poznata vam je, sigurno, situacija: taman kada namjeravate reći nešto važno, dogodi se nešto još zanimljivije što temu razgovora nepovratno usmjeri u drugom pravcu. Tako i ovoga puta: taman kad su ovi iskompleksirani mezimci javno izmucali raskoš vlastitog neznanja, taman kad su svečano nastupili poput šantavog na ledu, sramoteći i sebe i druge, dogodilo se nešto što je jedan malo poznati prorok još davno, davno – ima tome zacijelo već više od dva mjeseca – navijestio: »Stoga nije upitno hoće li ulice i trgovi, škole i knjižnice u mnogim gradovima ponijeti njegovo ime, niti to da će postati njihov počasni građanin – hoće. Pitanje je samo datuma. A kada taj dan dođe, Đole i njegovo djelo postat će obavezna lektira koju će djeca u školama odgovarati pjevajući, a njegov opus izučavat će i jezikoslovci i teoretičari književnosti i profesori etike« (Hrvatska riječ, 26. veljače 2021.).
Nije, dakle, prošlo niti tri mjeseca od smrti Đorđa Balaševića, a javnost je već ozbiljno podijeljena oko toga treba li autocestu Beograd – Zagreb, nekadašnju Bratstva-jedinstva, nazvati po njemu. Za to kratko vrijeme Đole je dobio i dva murala u svom Novom Sadu, od kojih je jedan već (bio) obogaćen »ušatim U«, tek da se zna s kim živimo.
A dogodilo se u međuvremenu i to da su učenici i nastavnici Osnovne škole Matija Gubec u Tavankutu 11. svibnja obilježili rođendan Đorđa Balaševića. Na sajtu škole, a što su prenijeli i lokalni portali, stoji da su tim povodom maturanti zasadili bagrem u dvorištu, da su učenici 8. c na satu srpskog rješavali osmosmjerke s nazivima Đoletovih pjesama; oni iz 8. b ukrasili pano, u 6. b održan kviz na temu »Koliko poznaješ pesme Đorđa Balaševića«, u 6. a uz slušanje pjesama i čitanje njegovih stihova ispisivali citate; klinci iz 2. d, uz cjelokupnu nastavu uz pozadinsku muzika Đoleta, napravili filmić njemu u čast, a oni iz 1. b crtežima prikazivali Đoletovu muziku.
Navedeni primjer – ako ne jedini, a ono svakako jedan od rijetkih u ovoj zemlji – svjedoči o već pomalo zaboravljenoj riječi »samoinicijativa«. Nije, naime, to plod dopisa iz Ministarstva prosvjete po kom su škole u obvezi – poput nekada Titovog – obilježavati nečiji rođendan. Dapače, neće nimalo iznenaditi ako rukovodstvo škole i njegovo osoblje zbog istoga budu predmet interne osude zbog »neuklapanja u nastavni plan i program«. Neće nimalo iznenaditi ni argumenti u javnosti da ovaj primjer za sobom povlači mogućnost sličnih: da se već sutra u nekoj drugoj školi samoinicijativno obilježava rođendan Džeja Ramadanovskog, Đorđa Marjanovića ili nekog trećeg. Da, to je u ovakvom društvu lakše zamisliti nego li odbaciti kao mogućnost i upravo se na navedenim hipotetičkim primjerima otvara široko polje same po sebi kontroverzne izreke da se o ukusima ne raspravlja.
S druge strane, navedeni primjer otkriva ne samo samoinicijativnost nego i organiziranost nastavnika i učenika da na primjeren i praktičan način promoviraju nesporne kulturne i humanističke vrijednosti koje je Đorđe Balašević zastupao, dajući na taj način do znanja da i sami iza toga stoje. Jer, kada bi čekali društveni konsenzus oko lika i djela Đorđa Balaševića, nastavnici i učenici OŠ Matija Gubec iz Tavankuta uklopili bi se u opće crnilo u kom nema mjesta svijetlim točkama i načekali se na isti kao na treći Vatikanski sabor. Uostalom, samoinicijativnost i organiziranost već odavno su zaštitni znak ove škole koja – kao i mnoge slične po selima diljem zemlje – iz godine u godinu bilježi sve manji broj učenika. Njihove učeničke zadruge, radionice, čajanke, humanitarne akcije, likovni natječaji, izrađeni kalendari, školski list (Gupčeva lipa), razglednice razasute svuda po svijetu, suradnja sa školama u Srbiji i Hrvatskoj, praktična uklopljenost u lokalnu sredinu uz konkretne zajedničke aktivnosti, te među prvima uključenost u projekt Škola bez nasilja zorno svjedoče o vrijednostima koje na ovim prostorima imaju duboke korijene.
Na koncu, primjer Osnovne škole Matija Gubec iz Tavankuta jedan je od prvih odgovora onom dijelu establišmenta koji se tako jadno ponio u danima nakon smrti Đorđa Balaševića i iza kog nastupaju slikari sa samo jednim slovom. Odgovor je to da univerzalne vrijednosti ne umanjuje ni činjenica da one nisu »sustavno normirane«. Specifičnost ovog primjera upravo je u tomu: OŠ Matija Gubec iz Tavankuta i sama je dio »sustava«. Dio, koji je iskočio. Na korist djece, jer ih nastavnici uče trajnim vrijednostima.
Z. R.
