Kolumne

Pivo za »ispod drveta«

Teško da netko može točno utvrditi kada su ljudi počeli piti ispred dućana, ali taj običaj vjerojatno ne datira prije druge polovice XX. stoljeća. Teško i da netko može precizno ustvrditi zbog čega je do toga došlo, ali zdrav razum navodi na jednostavan zaključak: ispred prodavaonice je jeftinije piti nego li u kavani. Tu pogodnost obilato su koristili, i koriste, slojevi društva s najnižim, neredovitim ili gotovo nikakvim primanjima, pa je pivo ispred dućana u svijesti većine rezervirano za kubikoše, nadničare i općenito tipove sa socijalnih, a nerijetko i zakonskih rubova. Svjedoči o tome njihovo svakodnevno prisustvo ispred prodavaonice, poneki otvarač prikucan na obližnjem drvetu, gomila ugaženih čepova koja djeluje kao da je dio prostora popločan, te gajbe, cigle ili čak i trošni stolci, fotelje ili kreveti kao dio vani izmještenog »interijera« koji služi za lagodniji ugođaj tijekom zasluženog odmora nakon teškog fizičkog rada ili jednostavno – odmora od nerada. O tome što se sve na takvim mjestima može čuti od lokalne stalne klijentele, umjesto prepričavanja jedan savjet: pridružite im se na pivo-dva i bit ćete bogatiji za posve novo iskustvo.

Odnedavno se, međutim, opisana slika ispred dućana preselila i u sam centar grada: ispred kafića, kako onih koji su uvijek »in« tako i onih »kvartovnih«, obično s nižim cijenama i s nekom vrstom ne(u)pisane »klupske klijentele«. Pritisla korona vlasnike i jednih i drugih do slamarice, pa se u većini dosjetili još prošle godine provaljenog izuma: prozore otvorili poput šaltera, pa nude piće »za ponijeti«. Željni stalnog društva i žedni pića iz kafića gosti im promptno zahvalno uzvratili: vinjak, kavu, pivo (rjeđe sok) nose do najbližeg pogodnog mjesta za sjedenje ili ih uopće ne nose nego stvaraju mini pješačke čepove na trotoaru i provode vrijeme pušeći i pričajući kao da će smak svijeta odmah iza fajronta, u četiri poslijepodne. Oko ovih grupica, pak, kao da je sve normalno: ljudi ulaze i izlaze iz pekara, parfimerija, dućana... a u supermarketima (Lidl je, ni kriv ni dužan, postao sinonim za to) gužve kao na derbiju, i to s besplatnim ulaznicama!

Stavimo li čak ove slike kao šalu, na stranu – osim za vlasnike kafića i njihove zaposlene – one i dalje djeluju ne samo tragikomično nego i posve, kako se ono kaže... abnor... apstraktno. Ili možda sluđujuće. Da, sluđujuće. Kao i mnoge dosadašnje mjere, i to ne samo kod nas. Sluđujuće, recimo, djeluje, posve ostvariva prijetnja kazne vlasniku nekog objekta od 150.000 dinara za nepoštivanje propisanih mjera (od nenošenja maske do ilegalnog otvaranja), a da se pritom ne kažnjavaju sudionici prosvjednih skupova, vjernici u crkvama i hramovima, vlasnici i kupci u velikim trgovačkim centrima ili na tržnicama. Ovako sluđujuća situacija kojoj se krizni stožeri i vlade suprotstavljaju još luđim mjerama (ograničenje kretanja preko granice do 30. kilometra od nje, kao da te na 31. čeka invazija virusa) proizvodi dvostruki efekt: jedne zatupljuje do apatije dok u drugima budi otpor do granica agresije, i to s uzlaznom putanjom i po njihovom broju i po intenzitetu, a što sve skupa dovodi do sve uočljivijih podjela među ljudima.

U sjeni ovoga, da se ipak vratimo na osnovnu temu, ostaju problemi s kojima se već dugo suočava ugostiteljstvo, uz turizam zacijelo najugroženija grana gospodarstva. Stoga i nije čudno što se, na vlastiti zahtjev, poveća grupa subotičkih ugostitelja u utorak (30. ožujka) sastala s gradonačelnikom Stevanom Bakićem, iznoseći mu bit svojih problema: prošle godine, kada se saberu svi sati, izgubili su oko 110 dana, a za sve to vrijeme plaće, doprinosi, komunalni računi i porezi ostali su kao i u vrijeme prije »nove normalnosti«. Teško da gradonačelnik tu može poduzeti neke revolucionarne poteze (da mogu, to bi učinili i mnogi drugi), ali, eto... ljudi se opravdano požalili i prešutno ukazali na ono što se već polako samo crta kao realna slika budućnosti: nova grupa socijalnih slučajeva od kojih će neki obrok potražiti i izvan redova u narodnim kuhinjama – kod kontejnera u blizini društva ispred dućana ili kafića »sa šalterima«. Kada se na to pogleda s malo pristojnije daljine, detalji razlike sve se više gube i slika postaje ista. Lokalna, a globalna.

Z. R.