Kolumne
Pomoć uvjetovana termometrom
Selo Ojmjakon, negdje na dalekom istoku Sibira, slovi kao najhladnije naseljeno mjesto na Zemlji. Istina, sa svojih rekordno izmjerenih minus 71 stupnjeva Celzija ono je i dalje daleko toplije u odnosu na jednu točku na Antarktiku, gdje je zabilježen apsolutni rekord na Planetu: minus 97 stupnjeva! Pa ipak, za sve one koji ne mogu pojmiti »čari ruske zime« ekipa jedne svjetski poznate televizijske stanice potrudila se dočarati kako izgleda svakodnevica oko 500 stanovnika koji žive u Ojmjakonu. Što god da su snimili, pa to i prikazali, zanimljivo je: ljudi i u takvim uvjetima imaju struju, sustav grijanja funkcionira (kada nešto »pukne«, tu su stara, dobra drva), meso (uglavnom konjsko) drže vani obješeno, jer im frižideri u takvim uvjetima više dođu kao grijna tijela nego li kao neophodan kućanski aparat... I u tom moru zanimljivosti vezanih za život u surovim uvjetima jedan detalj se opet izdvaja: djeca ne idu u školu (da, imaju i djece i školu) kada temperatura bude ispod minus 50 stupnjeva Celzija! Drugim riječima, ako je minus 49, minus 48, minus 36... uvjeti su »normalni« za odvijanje nastave! Naravno, sve je ovo snimljeno prije izbijanja pandemije i uvođenja online nastave, pa najsvježijih podataka o trenutačnom načinu održavanja školskih satova u Ojmjakonu nemamo, ali znamo da je temperatura u tom selu u trenutku pisanja ovog teksta (srijeda, 7.30) iznosila »podnošljivih« minus 42 stupnja Celzija (izvor: Weather Forecast).
U usporedbi s mještanima Ojmjakona, naše stanovništvo je razmaženo: hladno mu je i kada je temperatura nekoliko stupnjeva iznad nule, a kamoli kada prijeđe u minus. Kako je hladnoća, uz objektivne parametre (recimo žive na skali) ujedno i subjektivni osjećaj, u novije vrijeme meteorolozi uz stvarnu trenutačnu temperaturu nerijetko navode i subjektivni osjećaj koji ponekad odstupa i za dva-tri stupnja od realne (ako je vjetrovito, primjerice). Grad Subotica, kao i najveći dio uređenih mjesta na Zemljinoj kugli, drži se isključivo objektivnih parametara, pa tako sezona (daljinskog) grijanja počinje sredinom listopada ili pak ako temperatura padne ispod 15 stupnjeva. Dok se ta dva uvjeta (kalendarski i temperaturni) ne ispune, stanovništvu su na raspolaganju alternativni načini grijanja: električne peći, deke i podrazumijevajuće »slojevito« odijevanje.
Što, međutim, s onima koji nisu uključeni ni u sustav daljinskog grijanja, koji nemaju ni električne peći, koji baš i garderobu ne mogu previše birati i koji čak ni kuću nemaju? Grad Subotica, kao i mnoga druga uređena mjesta na Planetu, drži se objektivnih parametara: prihvatni centar otvara se ako je temperatura najmanje minus sedam do minus deset na tjednoj razini. Dakle, ako je temperatura vani danima minus šest, pa varira čak i do minus dva ili plus jedan, životni uvjeti za one koji dan provode na ulici, a noć u vagonu ili u nekoj napuštenoj ruševini, su normalni! Pravnim rječnikom kazano: nisu ispunjeni uvjeti, pa su, i pored najbolje volje, lokalnoj samoupravi ruke vezane za konkretno djelovanje, odnosno otvaranje prihvatnog centra za beskućnike. Ovo bi, dakle, mogao biti i odgovor subotičkoj udruzi Krov nad glavom, koja je još koncem studenoga lokalnoj samoupravi uputila apel za otvaranje prihvatilišta za beskućnike, pa ga sredinom prosinca ponovila, uz isticanje suštine: vremenski uvjeti su takvi da ne samo onemogućuju minimum dostojanstva ljudskog života nego i ugrožavaju njihovo zdravlje.
Na sreću, Onaj Netko ili sama priroda prošloga tjedna odlučio/la se da doda još stupanj niže, pa da i formalno-pravno budu ispunjeni uvjeti za otvaranje privremenog prihvatilišta. Tako smo iz lokalne samouprave obaviješteni da je 11. siječnja ove godine dom Mjesne zajednice Novo selo u Gajevoj 50 otvorio svoja vrata za sve one koji ove hladne dane (ne računajući eventualne nesuvisle primjedbe čitatelja iz Ojmjakona) nemaju gdje provesti. Na fotografijama iz Medija centra vidimo petnaestak kreveta, stolce i stolove, a u inventuri informacija o tom događaju bilježimo da postupak za korištenje usluga prihvatilišta provodi Centar za socijalni rad, da će skrb o beskućnicima voditi uposleni u Crvenom križu i volonteri Caritasa, da su korisnicima osigurana tri obroka (od kojih jedan topli) po normativima narodne kuhinje te (po potrebi) obuća i odjeća, da će Crveni križ u suradnji s Domom zdravlja osigurati liječničke preglede, te da je Grad za ove namjene izdvojio 500.000 dinara. Broj korisnika, dakako, ovisi o njima samima, odnosno koliko ih se prijavi, a vrijeme do kada će prihvatilište raditi se podrazumijeva: dok ne otopli, odnosno kada temperatura počne padati ispod minus sedam.
Umjesto razglabanja o tome koliko su ovakvi propisi odgovarajući standardima života jedne, globalno govoreći, srednje razvijene sredine u trećem desetljeću XXI. stoljeća, odnosno o tome nije li vrijeme da se naprave temeljne reforme u području socijalno-zdravstvene skrbi, uključujući tu i problem beskućnika, poslužimo se podacima koji se tiču opće kulture i zavičajne povijesti. Prvi se tiče čuvenog filma Charliea Chaplina The kid (Dječak) u kom se vidi da su preteče prihvatilišta (istina, o svom trošku) u vidu prenoćišta za siromašne postojali još i prije 1921. kada je film snimljen, a drugi činjenice da je prihvatilište, pod nazivom Uboški dom, u Subotici otvoren(o) još 1836. na Halaškom putu! U tekstu pod nazivom Uboški dom Subotica (1836 – 1940) na siteu Subotica history među ostalim se navodi da su »uslovi starog Doma i dalje loši: u jednoj sobi su bolesni koje leči fizik i hirurg a u drugoj oni koje kontroliše Magistrat jer su nemoćni za bilo kakav rad«. Uz ove činjenice treba istaknuti kako je riječ o izvješću iz 1837. o radu Doma u 1836. i da u njemu nema podataka o tome kolika je temperatura vani trebala biti u minusu kako bi se odredio rok njegovog rada.
Z. R.
