Kolumne

Ime kao »slučaj«

Kada jednoga lijepoga dana dođe do sustavnog uređenja ove zemlje, značit će to njezinu temeljnu promjenu, a čija se suština može svesti pod jednu proširenu rečenicu: vlast će poštovati zakone. Do tada, bez obzira na smjene režima, ime Nele Tonković i dalje će osta(ja)ti »slučaj«.

Prvi »slučaj« s Nelom Tonković dogodio se prije nešto više od dvije godine kada su joj nakon isteka mandata vijećnici Skupštine grada uskratili potporu da još četiri godine bude ravnateljica Suvremene galerije u Subotici, te na njeno mjesto postavili v. d. ravnatelja Árpáda Blaskóa. Iako formalno-pravno, kako je i sam priznao tadašnji gradonačelnik Bogdan Laban (»došlo je do nekih povreda procedure u samom natječaju«, do danas javnosti nepoznatih, prim. a.), ni tada nije sve teklo kao po loju, kakva-takva procedura je poštovana – mandat istekao, raspisan natječaj, pa je čak i obrazloženje za tu odluku dano. Malo zbog protoka vremena, a više zbog svoje originalnosti vrijedi se podsjetiti što je bivši gradonačelnik tada rekao o Neli Tonković: »Dugi niz godina je bila ravnateljica i u posljednjih pet godina počela je malo slabiti kultura u Subotici, pa hajde možda neku novu energiju, da malo promijenimo ljude; manje se zasite od pozicije, pa je i svaka promjena – pozitivna promjena. Malo da promiješamo karte. Doći će ljudi možda s više entuzijazma i napraviti rezultat u odnosu na dio zajedničkog tima« (Magločistač, 17. kolovoza 2018.).

Kultura u Subotici oslabila zbog Nele Tonković, pa je i svaka promjena pozitivna; malo promiješati karte kako bi došli ljudi s više entuzijazma koji će napraviti rezultat u odnosu na dio zajedničkog tima? Da, to su – koliko god gramatički sporni, a značenjsko nerazumljivi bili – bili argumenti vladajuće garniture uz pomoć kojih je Neli Tonković ipak omogućeno nastaviti svoj rad u instituciji u kom je dan prije toga bila ravnateljica.

Drugi »slučaj« s Nelom Tonković zbio se početkom ovoga mjeseca i za njega ovaj prvi (opisani) djeluje kao sam početak ovog teksta, nešto poput sustavno uređenog društva u kom vlast poštuje zakone. Ili bar njegove formalno-pravne osnove. Javnosti je, naime, poznato da je Nela Tonković 11. prosinca na sjednici Skupštine grada Šapca smijenjena s mjesta ravnateljice Narodnog muzeja u tom gradu, zajedno s dramaturškinjom Minjom Bogavac, koja je bila na mjestu ravnateljice Šabačkog pozorišta. Za razliku od Subotice prije dvije i nešto godine, vijećnici šabačke Skupštine grada nisu čekali istek njihovog mandata: niti su ih o tome pismeno ili usmeno obavijestili, niti su poštovali bilo kakvu zakonom propisanu proceduru, osim izglasavanja prostom većinom. Ništa, dakle, o slabljenju kulture, miješanju karata ili bilo kakvim pozitivnim promjenama. Jedini pravi i svima razumljivi argument u ovom slučaju je onaj »danas jesi, sutra nisi«, a jedini pravi i svima razumljivi odgovor na pitanje »zašto« je onaj – »zato«. Pa ti nakon ovoga budi nezadovoljan subotičkom lokalnom samoupravom.

Iako u javnost još nije izašla s konkretnim odgovorom što će nakon ovoga pravno poduzeti (i hoće li uopće), Nela Tonković kao argumente svog profesionalnog rada iznosi ljudske karakteristike koje ju odavno krase: nesudjelovanje u stvaranju kulture straha i društva šutnje. O tome ne svjedoči samo njen rad u subotičkoj Suvremenoj galeriji i šabačkom Narodnom muzeju nego i njeni intervjui i autorski tekstovi u kojima jasno stavlja do znanja što misli o društvu u kom su strah i šutnja najpoželjnije emocije i osobine. I upravo zbog tih svojih osobina Nela Tonković, Minja Bogavac i na stotine drugih ljudi još dugo neće moći biti na čelu bilo kakvih institucija. U tom smislu Nela Tonković kao »slučaj« je personifikacija »svega i svugdje« u ovom društvu, jer šutnja i strah vladaju i oko nas i među nama. Strah i šutnja su ulaznice u carstvo mediokriteta i poltrona kao zamjena za znanje, analizu i kritiku; strah i šutnja su, konačno, dobrovoljno uspostavljen odnos vuka i ovce u kom se prvi hrani nedostatkom kuraži druge, a ova druga (kada vidi ovog prvog) ni da bekne ni da skoči. Sve što iz toga iskače i od toga odskače – a priznat će to, makar u sebi, bar poneki čitatelj ovog teksta – prolaze i proći će upravo na način na koji je Teofil Pančić na portalu Autonomija nedavno opisao smjenu Nele Tonković i Minje Bogavac: »oblatiti i najuriti nekoga tko je kvalitetan i istaknut u tome što radi, a potom na njegovo mjesto dovesti nekoga anonimnog i po dometima beznačajnog, ali poslušnog«.

Sudeći po sadašnjem stanju stvari, »centri moći« – oličeni u svemu što nosi ovlast vlasti – mogu mirno spavati: hijerarhija upravljanja postrojena je upravo tako da su strah i šutnja instalirani od temelja do vrha, pri čemu je materijala na dnu u izobilju, što onda u čisto ekonomskim kategorijama znači da je potrošan, lako zamjenjiv i jeftin. Gotovo pa bezvrijedan. Ako bismo, pak, slikovito pokušali predstaviti naprijed opisanu hijerarhiju upravljanja u našem društvu i našem dvorištu najlakše bismo ju mogli zamisliti kao – kulu od karata. Jedini problem za one poput Nele Tonković je taj što su temelji kule duboki i ispunjeni teškim talogom. Talogom u kom su šutnja i strah pogonsko gorivo za vertikalno kretanje.

Z. R.