Kolumne
Monografija za amortiziranje predrasuda
Subotica je, poznato je to i izvan granica njenog atara, po mnogo čemu prva ili jedina na prostoru ne samo Srbije nego i bivše Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije: ima najstarije kazalište, najstariji nogometni klub (Bačka), prva je imala tramvaj (preteču današnjeg Suboticatransa)... jedina u Vojvodini ima džamiju. Osim toga, Subotica je s oko 60.000 zaposlenih zlatnih sedamdesetih i osamdesetih godina prošloga stoljeća – odmah iza Zagreba i Beograda – bila treći industrijski centar u SFRJ, a razmjerno broju stanovnika svakako također u samom vrhu. Činjenice su to koje, s izuzetkom ukinutog tramvaja i razrušene industrije, služe na ponos, ali i izazivaju sjetu kod stanovnika ovoga grada. Sličnim podacima zacijelo se mogu pohvaliti i mnogi drugi gradovi u sadašnjoj ili bivšoj državi i oni su svjedoci stupnja razvoja jedne sredine u određenom razdoblju.
Subotica odnedavno, a malo je to poznato ovdašnjoj javnosti, ima i prvu publikaciju o džamiji na Karađorđevom (Halaškom) putu. Nikola Tumbas, kolegama poznatiji kao Nino, i Darko Kovačević objavili su ove godine fotomonografiju Muhadžir džamija i time napravili prvi publicistički korak ka boljem upoznavanju ovog objekta i vjernika koji se okupljaju u njemu. Muhadžir džamija je djelo na pedesetak stranica u kom se, osim predgovora dr. Boška Kovačevića, nalazi još šest tekstova o njenoj izgradnji i otvaranju, ali i o samoj suštini islama i aktivnostima članova Islamske zajednice u Subotici. Tiskanje fotomonografije sufinancirano je iz gradskog proračuna na temelju prošlogodišnjeg natječaja za financiranje ili sufinanciranje programa, odnosno projekata u kulturi za književno stvaralaštvo, nakladništvo, digitalno stvaralaštvo i multimedije od značaja za Grad. To su, dakle, osnovni podaci koje čitatelj obično prvo pogleda prije no što se detaljnije zadubi u sam sadržaj.
Ali, kao i na svako tiskano djelo, i na ovu fotomonografiju može se gledati na više načina, pri čemu njen sadržaj presudno utječe na sve prateće »dojmove« ili stavove. Sadržaj je, na sreću, i to već od samog početka, i više no poučan za većinu čitatelja Muhadžir džamije, od podataka da islamska vjerska zajednica u Subotici postoji stoljeće unazad, da je 1933. utemeljena i vjerska općina, čiji je rad ukinut 1948., a pola vijeka kasnije (1998.) obnovljen, odnosno nastavljen. U ovoj nevelikoj publikaciji, osim o manje-više poznatom podatku da je džamiju 2008. otvorio muftija Islamske zajednice u Srbiji Muamer Zukorlić i da u Subotici danas ima između devet i deset tisuća muslimana, naići će se i na žalosno podsjećanje da je 1991. uništeno Muslimansko groblje (odmah do Židovskog) za potrebe trafo-stanice (!), ali i na razumijevanje bivšeg gradonačelnika Subotice Józsefa Kasze i lokalne samouprave sedam godina kasnije koji su odobrili parcelu na Senćanskom groblju za potrebe ukopa ovdašnjih muslimana. Kao jedan od posebno afirmativnih tekstova u ovoj fotomonografiji ističe se onaj iz pera Aleksandre Isakov, objavljen u Politici i na portalu subotica.info, o humanitarnom radu Islamske zajednice u Subotici, odnosno o njihovoj pomoći migrantima u Prihvatnom centru, ali i postradalima u poplavama 2014. u Obrenovcu. Saznat će, konačno, čitatelj i da »muhadžir« znači iseljenik kao i to zašto su se ovdašnji članovi Islamske zajednice odlučili baš za taj naziv svog vjerskog objekta, a moguće i promisliti o zaključku dr. Boška Kovačevića da priča o Muhadžir džamiji amortizira predrasude i radikalizme različitih intenziteta, jer se na svijet, kako veli samo rečenicu ranije, ne dolazi »ni dobar ni rđav, već se u njemu oblikujemo«.
Još i tijekom listanja i čitanja fotomonografije upada u oči da je pisana samo na jednom (srpskom) jeziku, što joj u značajnoj mjeri sužava broj potencijalnih čitatelja. Ako na stranu stavimo mađarski i hrvatski, kao službene jezike na teritoriju Grada, izostanak globalnih jezika, primjerenih publikacijama ovog tipa (engleskog, njemačkog...) ali i bošnjačkog ili pak nekog drugog jezika pripadnika ove vjerske zajednice (albanskog, romskog...) svakako će u određenim trenutcima predstavljati ozbiljni hendikep Muhadžir džamiji. Znajući njene autore, nijedan drugi razlog za »propust« ovakve vrste nije uputno tražiti osim činjenice da za to vjerojatno nije bilo novca (jer, prijevodi, naravno, koštaju i dodatno poskupljuju objavljivanje). Uostalom, već i samim objavljivanjem Muhadžir džamije i porukama u njoj autori su jasno stavili do znanja da je cilj ove fotomonografije upoznavanje i razumijevanje Drugoga i Drugačijega kao najbolje sredstvo na putu istinskoga suživota.
O jezičnim, ali i o mogućim sadržajnim proširivanjima ove teme u pisanoj formi mogli bi razmisliti i sami pripadnici Islamske zajednice u Subotici; povjesničari i sociolozi ili se pak lokalna samouprava odlučiti na tiskanje iste fotomonografije na različitim jezicima. Nino i Darko su im svojim primjerom utrli put.
Konačno, fotomonografija Muhadžir džamija dobar je primjer za serijal i o drugim vjerskim organizacijama, pokretima i grupama , a kojih – kako u uvodu piše – prema istraživanju iz 2006. u Subotici ima 43! Osim što bi na taj način u potpunosti bilo ostvareno ustavno načelo o ravnopravnosti svih vjerskih zajednica, bio bi to i pravi put da dublje upoznamo svoje sugrađane koji – neovisno o tome jesu li pripadnici Golgote, Adventističke ili Baptističke crkve – svakodnevno dijele istu sudbinu većine. I plaćanjem poreza također pune proračun iz kog se financira samo pet tzv. povijesnih crkava i vjerskih zajednica.
Z. R.
