Kolumne

Humanost u reklamne svrhe

Solidarnost i empatija pojmovi su koji imaju težinu karaktera, ali i riječi čija se lakoća može usporediti s listom na vjetru. U svojoj osnovi udaraju na najtananije osjećaje, bilo da u praksi potvrđuju svoje značenje ili ga pak niječu.

Kao društvo, u tom smislu, baš se i ne možemo pohvaliti viškom ovih osobina. Dapače, prije bi se moglo reći da smo u tome u dubokom deficitu. Za potvrdu ove tvrdnje poslužit ću se ranije iznošenim primjerima odsustva solidarnosti i empatije: kada su, recimo, poljoprivrednici prije 10-20 godina redovito provodili modernu verziju »Seljačke bune« u cilju ostvarenja svojih prava, nitko ih u tome nije podržao – ni prosvjetni, ni zdravstveni, ni obični radnici, ni sindikat(i). Kada su – na radost svojih učenika i uz njihovu punu podršku – prosvjetni radnici u više navrata štrajkali, poljoprivrednika ni od korova da pokažu svoju solidarnost i empatiju i podrže ih. Kada su, pak... Razumijete: načelo »gledaj svoja posla« i »ne brini tuđu brigu« univerzalni su model ponašanja najvećeg dijela ovog društva, desetljećima uronjenog u apatiju i sebičnost.

Korona, koja je preko noći globalno postala najfrekventniji termin, je pojmovima solidarnosti i empatije podigla cijenu poput zlata na svjetskoj burzi. Nema dana da se njihova suština, najčešće kada je o liječnicima riječ, ne ističe do granica neukusa i da ih se na taj način, baš poput onog lista na vjetru, zapravo obezvrijedi. Posljednji u nizu takvih primjera, kojih je svakodnevno na šlepere u medijima, je slučaj donacije mađarske Vlade subotičkoj lokalnoj samoupravi. Riječ je, naime, o tome da je – kako su lokalni mediji prenijeli – zahvaljujući »intervenciji« predsjednika Skupštine grada Bálinta Pásztora Vlada Mađarske zaposlenima u lokalnoj samoupravi u ponedjeljak dostavila 8.000 zaštitnih maski. Na prvi pogled, odnosno čitanje, odnosno slušanje... sve O. K., hvale vrijedno, ma... nema(m) riječi.

Ono što, međutim, daje gorak okus ovoj slatkoj vijesti jest sama činjenica da se od tog događaja pravi informacija od lokalnog značaja. Da je ostala među debelim zidinama Gradske kuće kao »top secret« za preko 300 uposlenih djelatnika u toj firmi, uključujući tu i članove njihovih obitelji, rodbinu, susjede, prijatelje i poznanike postala bi tek javnom tajnom kojoj bi svatko od njenih čuvara, u ovisnosti mnoštva različitih faktora, dodavao ili oduzimao od izvornog sadržaja, s velikom vjerojatnoćom da bi se u mnogim verzijama ime Bálinta Pásztora i veličina mađarske Vlade negdje izgubili ili pak krivo interpretirali. Ovako, poseglo se za starim dobrim receptom, koji s koljena na koljeno koristi svaka ovdašnja lokalna samouprava: pozovi novinare neka snime i zabilježe našu sposobnost i humanost.

U moru zbunjujućih preporuka, uredaba i naredaba ovo je, recimo, baš zanimljiv detalj. U tom moru se – ako i postoji – negdje na dnu preporuka, uredaba i naredaba zagubila ona koja propisuje tko je dužan osigurati maske: poslodavac o svom ili uposleni o svom trošku? Ako je točan prvi odgovor, zašto se iz proračunskih rezervi nije poseglo za oko 1.500 eura i nabavilo 8.000 zaštitnih maski za uposlene u lokalnoj samoupravi i mirna Bačka? Ako je točan drugi odgovor, zašto se za isti iznos imena Bálinta Pásztora i mađarske Vlade uzdižu na razinu mecena? Zamislite samo na što bi (još) ličili lokalni mediji kada bi svaki pekar, mesar, trgovac ili livac pozvao novinare da im priopći kako je, zahvaljujući vlastitoj inicijativi, preko svog kuma iz Danske svojim uposlenima nabavio 200 maski i 60 pari zaštitnih rukavica? Pa bili bi to događaji koji bi doveli do inflacije humanosti, a to bi pak dovelo do iscrpljenosti novinara koji ništa drugo ne bi radili nego samo javnosti prenosili hvalospjeve poslodavaca i mecena o vlastitoj sposobnosti i dobroti, što bi na koncu moguće i dovelo do štrajka »poslenika sedme sile« zbog proizvodnje bezvrijednih sadržaja.

Što je, onda, Bálint Pásztor mogao (u)raditi u ovom slučaju? Odgovor je jednostavan i može ga, izravno ili između redova, naći u mnoštvu literature, počevši od Biblije: u tišini, poput dolazećih Mikulaša ili Djeda Božićnjaka, primiti poklon mađarske Vlade i dati ga svojim podređenima da ga razdijele svojim podređenima. Moguće je da bi onda riskirao da njegova gesta ne bi bila na zasluženi način društveno vrjednovana ili bi pak (ne daj, Bože) čak bila i krivo interpretirana, ali bi njegovo ime i prezime i u jednoj i u drugoj situaciji djelovali nekako više ljudski, a manje politički. Mogao je, dakle, biti samozatajan poput Ilije Čvorovića, tješeći se »ako me se sete, sete...«. Ali, nije.

A kad već nije i nema namjeru ovakve stvari prepuštati prevrtljivoj sudbini slučaja i kada javnost, po ugledu na Božanskog (u novopazarskoj bolnici, recimo), časti otkrivanjem vlastite sposobnosti i humanosti, evo i jednog prijedloga: neka založi svoj politički ugled i neka od Viktora Orbána osobno zatraži pomoć za malo više ugrožene kategorije ljudi od zaposlenih u lokalnoj samoupravi. Za migrante, recimo, u Prihvatni centar. Za beskućnike, u Crveni križ. Za siromašne obitelji, u Centar za socijalni rad... Ide vrijeme darivanja, vrijeme solidarnosti i empatije, vrijeme samozatajnosti, ali i vlastitog preispitivanja. Idealno je to vrijeme da se u pohodu milosrđa zbace balasti kamera i mikrofona, odrekne od krupnih riječi u svrhu samoreklamiranja i pristupi bogougodnom poslu šutke. Jer, samo je to ispravan put da te se »sete«. Ali, i put na kom te prva greška otpuše poput lista na vjetru. Zbog toga, je li, čak niti kada si političar ne bi smio zaboraviti da se ispod njega krije čovjek. Ili Čovjek.

Z. R.