Kolumne Kolumne

Svježina »Avaških godina«

Hrvatski kulturni centar Bunjevačko kolo, koji ove godine obilježava 50 godina postojanja, i u nedjelju (8. studenoga) bio je mjesto značajnog kulturnog događaja. Za razliku od nešto manje od mjesec dana, kada je 12. listopada u velikoj dvorani Centra gostovao Radoslav Milenković s monodramom Naši dani, ovoga puta upriličena je premijerna izvedba poeme Milovana Mikovića Avaške godine u režiji Nevene Mlinko.

Izborom »krhotina poeme u nastajanju« – za koju je sam autor nekoliko puta rekao da ju stalno dopisuje (o čemu, nakon objavljivanja 1991., svjedoče i tri dopunjena izdanja) i da ona nikada neće biti završena – Nevena Mlinko upustila se u više no izazovni pothvat »pretvaranja lire u dramu«. Pred sobom je imala zahtjevan tekst i skupinu amaterskih glumaca, članova Dramskog odjela HKC-a Bunjevačko kolo, a iza sebe bogato iskustvo recitiranja stihova i, što je najbitnije, vlastitu viziju kako na sceni predstaviti ono što je u biti isključivo stvar individualnog doživljaja. Recimo odmah na početku: u tome je uspjela iznad svakog očekivanja.

Fragmente iz života bunjevačkih Hrvata, i to još od doseljavanja na ovdašnje prostore pa do današnjih dana, dvije generacije glumaca na sceni iznijeli su lako i opušteno tako da djeluje kao da je riječ o rutini, kao da iza njih stoji na desetke odigranih predstava, a ne o premijeri. Uz to treba reći kako su sve vrijeme uspjeli zadržati nepodijeljenu pozornost publike, što svjedoči ne samo o dinamici komada nego i o njegovoj zanimljivosti. Osim glumaca, Neveni Mlinko u realizaciji jednog od najboljih – a pokazalo se i jednog od najzahtjevnijih – napisanih djela među bunjevačkim Hrvatima novijeg doba svojski su pomogli i Kristijan Milanković jednostavnom, ali zato izuzetno inteligentnom i funkcionalnom scenografijom (krhotine dotrajalog čardaka oko kojega se sve odvija), Ivan Piuković s očekivanom kostimografijom i pratećim rekvizitima, te Nela Skenderović i Marin Jaramazović, koji izborom suptilne i nenametljive glazbe i svjetla daju značajan doprinos kvaliteti predstave.

Avaške godine u Bunjevačkom kolu mogu se promatrati i na jedan posve drugačiji način, jer predstavljaju veliki kvalitativni iskorak naprijed kada je riječ o ionako skromnoj dramskoj produkciji unutar ovdašnje, a napose hrvatske zajednice u Vojvodini općenito. Prilagođavanje tradicijskih detalja na suvremen način započeo je prije sedam godina pokojni zagrebački glumac rodom iz Subotice Vlatko Dulić, koji je prvo na scenu Histriona u Zagrebu (15. studenoga 2013.), a zatim i u Subotici i Somboru (5. i 6. prosinca iste godine) postavio Bunječaki blues, a koji je rađen po knjizi Tomislava Žigmanova Prid svitom – saga o svitu koji nestaje. Djelovalo je tada, pa sve do danas, da će se na tome i stati. Ili bar da će proći još dugo, dugo vremena dok se ne pojavi netko tko će, prije svega svojim pristupom i osmišljenošću, amaterizam izdići na mnogo višu razinu.

U tom smislu na Avaške godine svakako se može gledati i kao na predstavu koja se, uz neznatna lickanja (prije svega jezična), može pojaviti na bilo kojoj pozornici, uključujući i one profesionalnih kazališta. Čak i publici izvan Bunjevačkog kola, onoj »miješanoj«, subotičkoj, rafali sočne ikavice kojom se Miković obilato služi u svojoj poemi zacijelo bi djelovali egzotično i arhaično, kao da je netko iz prašnjave škrinje izvukao Rječnik starih izraza i dramatizirao ih tako da stoje rame uz rame s krhkom »radnjom« poeme. Kakav bi tek doživljaj Avaških godina imao gledatelj u Čakovcu ili Kragujevcu, Puli ili Kuli, Zagrebu ili Beogradu... Na nama je da zamislimo.

Želja ovdašnjih čelnika da jednoga dana u Subotici, paralelno sa srpskom i mađarskom, zaživi i Drama na hrvatskom u Narodnom kazalištu svakako se može promatrati bar dvojako: kao opravdano nastojanje da se i na tom polju ostvari nacionalna ravnopravnost i zadovolje kulturne potrebe igranja predstava na vlastitom jeziku, ali i kao nerealna ambicija za čiju provedbu jednostavno (bar za sada) nema uvjeta, prije svega zbog nedostatka kadra unutar vlastite zajednice. Ali, upravo Avaške godine – onako kako je to bilo 20. veljače 2003., kada je u Dječjem kazalištu premijerno izvedena predstava Balinta Vujkova Ždribac zlatne grive u režiji Želimira Oreškovića – mogu poslužiti kao most na kom će se želja susresti sa stvarnošću. Nakon nekoć Matije Poljakovića, a danas Marjana Kiša, kada se dvorana Narodnog kazališta puni(la) gotovo pa isključivo »ciljanom publikom« zbog prirode samih komada, Avaške godine u režiji Nevene Mlinko nude nešto novo: po narativu je jasno otkuda potječu, a po načinu su otvorene za sve. Stoga bi, na kraju, zaista bio grijeh ne spomenuti i sve aktere u ovoj predstavi u kojoj su iz sebe dali sve kako bi ih puna dvorana Bunjevačkog kola ispratila dugotrajnim i zasluženim aplauzom. Dakle, u predstavi koja je puno dala i od koje se puno očekuje igrali su Slađan Bošnjak, Zoltan Sič, Nataša Stipančević, Darko Baštovanović, Vedran Peić, Nevena Mlinko i »tri sjene – tri Katarine«: Katarina Piuković, Katarina Ivković Ivandekić i Katarina Ivanković Radaković.

Z. R.

  • Ministarstvo regionalnog razova i fonfova EU Repub
  • Jooble
  • Hrvatsko Nacionalno Vijeće
  • Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata
  • RS APV Pokrainska Vlada
  • DUZHIRH
  • Hrvatska Matica Iseljenika