Tema Tema

Kultura – začin bez kojega se (ne) može

Mediji i kultura - spojivo ili ne? Trebaju li mediji biti i »javni službenici« kulture i umjetnosti? Znamo da se emisije o temama kulture i umjetnosti po »dobrom starom običaju« prikazuju uglavnom u kasnim satima što podrazumijeva kako će mali broj gledatelja ispratiti emisiju. Ima i izuzetaka, primjerice cjelodnevni specijalizirani program kulture i umjetnosti RTS 3 s probranijim glazbenim, kulturno-umjetničkim, dokumentarnim i drugim medijskim sadržajima, ali i tu postoji mala-velika zapetljancija i zapreka, jer od vašeg kablovskog operatera, na čije ste programe pretplaćeni, ovisi hoćete  li moći gledati taj program.

Mediji imaju značajnu ulogu kada se radi o edukaciji ukusa za umjetnost i kulturnu emancipaciju, počevši od objašnjavanja, analize i stvaranja osnovnih pojmova o ovim poljima. Osim elektroničkih medija, objašnjavajuće, ali i kritičke tekstove u svezi tema o kulturi i umjetnosti, trebali bi sadržati i tiskani mediji. No, sve je manje novinarskih poduhvata ili »napora« da se umjetnički i kulturni stvaraoci pozivaju da daju mišljenja i pričaju o kulturnim aktivnostima u televizijskim debatama ili u tiskanim medijima. Vrhunske vrijednosti u kulturi i komercijala ne mogu zajedno, to je valjda posve jasno. Većina medija u Srbiji je danas zasićena banalnošću i afirmiranjem zabave na najnižim razinama. Umjesto pravih vrijednosti u poljima kulture i umjetnosti podmeću se komercijalne »stvari«, koje se predstavljaju kao »velika« djela. Kada se u ovdašnjem društvu zabava i estrada uspostave kao dominantne i najfrekventnije kategorije, ostaje malo prostora u medijima za vrijednosti u kulturi i umjetnosti koje nisu sporne.

S književnikom Ivanom Sokačem i menadžericom kulturnih aktivnosti u Zavodu za kulturu vojvođanskih Hrvata, bibliografkinjom, publicisticom i aktivnom djelatnicom u kulturnom životu ovdašnje hrvatske zajednice Katarinom Čeliković, razgovarali smo o temi odnosa medija spram kulture.

Malo sluha za kulturu

»Kultura kao neprofitna, a veoma 'opasna' djelatnost po otrežnjenje i humanizaciju društva, izbačena je posljednjih desetljeća iz gotovo svih medija, kako u Srbiji tako i u regiji. Pozitivan impuls daju manji lokalni mediji. Na margini i gotovo nevidljiva u programskoj koncepciji, hvata posljednje udahe, dok joj odlučno zaranjaju glavu u duboku i mutnu vodu. Reducirana, oskrnavljena i prilagođena, zadovoljava potrebe širokih društvenih masa i uklapa se u globalne trendove općeg moralnog posrnuća. Dašak zraka udiše još samo na drugom i trećem kanalu državne televizije, RTS-a, zadovoljavajući minimum prohtjeva njenih pobornika okrenutih ka društvenim mrežama i manjim literarnim i drugim umjetničkim skupinama gotovo nevidljivim za širu javnost. Kulturne institucije, uslijed nepovoljne situacije izazvane pandemijom, 'batrgajući se' pod mračnim nebom, pokušavaju na sve načine da opravdaju svoje postojanje, iskreno-suštinski ili egzistencijalno-ljudski. Malo je sluha za kulturu kada su vremena teška, a ljudi materijalno ugroženi. Ne razmišlja se o njoj. Ne prepoznaje se njen iskonski značaj i posebna snaga u 'danima tuge'«, kaže Sokač i ističe kako ipak informacije o kulturnim manifestacijama, književnim i umjetničkim djelima, uvijek pronađu svoj put.

»To je po pravilu dobar put, put do istinskih pratitelja i poznavatelja kulture. Samo ostvarenje književnih djela potpada pod cjelokupan ambijent, međutim moramo biti svjesni činjenice da je od pamtivijeka umjetnicima i književnicima bilo teško, ne samo na našim prostorima već globalno. Isključivo emocija, upornost i entuzijazam opredjeljuju njihovo pronalaženje svjetlosti dana.

Kultura i umjetnost vuku ovaj svijet iz ponora, svijet koji ne može opstati ukoliko se ne počne mijenjati. Kultura nas uči da mislimo, a ne da netko drugi misli umjesto nas. Nažalost, globalno ne postoji interes da se ovaj svijet mijenja ili vuče iz ponora. Ne postoji interes da ljudi razmišljaju i izgrađuju svijest o dobru i zlu na zdravim vlastitim premisama. Zlom vremenu nisu potrebni zdravi ljudi. Porazno je to što je upravo 'moderno' doba donijelo ovo zlo vrijeme i zasijalo sjeme zla na svakom pedlju plodne zemlje. Međutim, zla vremena bivala su i mnogo ranije. Ne smijemo zaboraviti da su ona rađala najveća umjetnička ostvarenja, književna, glazbena, slikarska i druga. Ne smijemo zaboraviti da je Vincent van Gogh za života prodao samo jednu sliku, a mnogi veliki književnici umirali su u siromaštvu, pa i naš veliki pjesnik Aleksa Šantić. Ostaje nam samo da vjerujemo i da se nadamo kako će i ovo naše vrijeme izroditi velike umjetnike i velika djela. Jer tuga rađa nadahnuće.«

Sa Sokačem smo razgovarali i o tome je li u ovdašnjim medijima izgubljeno mišljenje, stavovi i kritika stručne javnosti u oblasti umjetničke produkcije koja je meritorna u stvarima o kojima govori.

»Veliko je pitanje koja je to javnost koja sebe može nazvati stručnom. Je li to ona koja šuti, ona koja hiperproducira beznačajne pojave nazivajući ih umjetničkim ili ona koja je ogrezla u dubokoj mržnji prema objema prethodnim? Najprije će medijski prostor dograbiti ono što je općeprihvaćeno i financijski opravdano. Tako će i njihovi kreatori sebe nazivati 'strukom'. Ovi drugi, kritičari, dograbit će dio medijskog prostora ostrašćenošću i gnjevom, pa će poput riality zvijezda također biti interesantni nekom drugom auditoriju. Najprije bih odabrao 'tišinu' kao vlastiti kreativni i medijski prostor, također i dio publike koja djeluje na sličan način mogao bih smatrati 'stručnom'.«

Mnoštvo bezukusnih programa

Na pitanje je li ogroman broj televizija, radijskih postaja, dnevnih novina i tjednika u Srbiji uglavnom ispražnjen od sadržaja koji se odnose na polja kulture, Katarina Čeliković odgovora kako sadržaj nabrojanih medija ima svoju poznatu shemu.

»Politika, senzacija, prometne nezgode, krađa i prijevare, ubojstva, život javnih ličnosti, najčešće privatni, sport, kultura, vremenska prognoza. Općenito, za sve medije vrijedi ocjena da im je kultura najmanje bitna i da se sadržaji pojavljuju na potpunoj margini. Nikada nije bila vidljivija sentenca panem et circenses – 'kruha i igara' – mediji ne služe javnosti već svojim vlasnicima i profitu, stoga se bave dnevnim i trivijalnim temama, napose onima iz svijeta zabave i sporta, a narod odnosno publika postaje voajerom tijekom 24 sata nekih tuđih života u virtualnoj stvarnosti. No, kako ne bismo otišli predaleko, podsjetimo se kulture kao dvojakog fenomena; jednu promatramo kao 'visoku', akademsku, elitističku, a druga se pojavljuje u takozvanim amaterskim krugovima. Dok se visoka kultura odvija u akademskim krugovima, amaterska je na razini države svedena na udruge, bez stručne potpore, svojevremeno vrlo aktivne u kulturno prosvjetnim organizacijama. Osim kazališne produkcije, ona likovna, glazbena i filmska doživljavaju pad produkcije i marginalizaciju. Amaterizam nije vidljiviji, već je danas često zamijenjen zabavnom 'kulturom' za široke mase. Ne usudim se u ovo uključiti brojne reality programe, za koje kažu da su u medijima 'najpoželjniji' jer ih narod gleda, prati, čita, a preko takvih se sadržaja najlakše manipulira ljudima. U tome se vidi i nezamisliva moć medija!

Imajući u vidu sliku kulture u medijima, moramo konstatirati kako je kultura postala kao začin bez kojeg se može. Toliko je bezukusnih programa, toliko se 'zvijezda' stvara na dnevnoj razini da za one prave, talentirane osobe ne postoji prostor, osim ako se ne prikazuje njihov privatni život, uz obavezni skandalozni detalj, na čemu najviše profitiraju tabloidi u što se kultura u medijima i pretvara. Tako 'kultura' ne obogaćuje čovjeka već mu odvlači pažnju od svakodnevnih problema, ali toga je svjestan vrlo mali broj ljudi. Međutim, osnovna je misija kulture, odnosno umjetnosti u svim vidovima, postavljanje pitanja i davanje odgovora, kritičko tematiziranje i pokretanje, a ne bježanje iz stvarnosti u virtualni svijet. Sve je ovo plod globalizacije, a posljedice su i bit će ozbiljne.«

Čeliković ističe kako mediji ovdje i sada diktiraju vidljivost kulturnih događaja, ostvarenja i umjetničkih i književnih djela.

»Kažu kako se nije dogodilo ono što nije zabilježeno. Hrvatska manjinska zajednica u Republici Srbiji ima najteže posljedice u segmentu medijskog praćenja kulturnog života. Jedva se može naći manifestacija ili neki drugi kulturni proizvod, poput knjige, filma, izložbe koji bi zanimao medije izvan naše zajednice. Sasvim sigurno možemo reći kako nije u pitanju kvaliteta, već položaj zajednice, osim onog poznatog razloga koji smo gore evaluirali.

Primjerice, naša vrsna likovna umjetnica, mlada Lea Vidaković poznato je umjetničko ime u Europi, a o njoj se tako malo ovdje govori i piše. Istodobno, svakoga dana po nekoliko sati možemo slušati na televiziji i gledati sudionike brojnih programa 'uživo' koji reklamiraju neobrazovanost, pjevaju i glume, postaju 'zvijezde' kao neko potrošno dobro 'za jedan dan'«, kaže Čeliković i naglašava kako je stručna javnost u poljima umjetničke produkcije sve manje vidljiva.

Format »minut-dva«

»Usuđujem se reći kako je prisutna još samo u žirijima nekih dugotrajnijih nagrada – kao ona NIN-ova, ili festivalske, filmske, kazališne, dok je gotovo nevidljiva književna kritika po kojoj smo bili poznati, češće se vide opisi nego kritički prikazi knjiga. I sami se ne usuđujemo stvarati dobru i stručnu književnu kritiku, jer bi se takvim napisima stvarali neprijatelji – a kritika služi i promišljanju i stvaranju pisaca. Na žalost, malo se ulaže u mlade pisce, a najlakše je danas stvoriti novog pisca, ako sâm ima sredstva za objavu knjiga. Ni likovna kritika nije u boljem položaju, ona tek konstatira postojanje nekog slikara, bez obzira na kvalitetu. Hoće li mediji znati prepoznati kvalitetnog umjetnika ili će ga zamijeniti popularnom 'starletom', i dalje će ovisiti o vlasniku medija. Neovisnost medija je, dakle, u osnovi odnosa kulture i medija. Jedina je oaza u tom prostoru još uvijek radio, koji možda gubi bitku s internetskim medijima, ali ustrajno čuva emisije u kojima promovira kvalitetnu umjetnost, poput emisija klasične glazbe, radio drame i slično. Elektronički mediji imaju vrlo površnu i potrošnu razinu i nestabilnost u kreiranju kulturnih sadržaja, bez obzira što su sve posjećeniji.«

S Katarinom Čeliković razgovarali smo i o položaju manjinske kulture u medijima.

»Gledajući kulturu većinskog naroda u Republici Srbiji, moramo primijetiti kako je svedena na format 'minut-dva', stoga nas ne čudi što i hrvatske manjinske kulture ima samo u rijetkim i kratkim emisijama na televiziji, a još manje na radiju. Jesmo li narod koji čita tiskane medije? Na žalost, ni tjednik Hrvatska riječ nije dopro do naših domova, a u njemu novinari prate kulturnu scenu i stvaraju svojevrsnu kronologiju događaja, osoba i kulturne povijesti uopće. Novinari nemaju lak zadatak. Oni prate i amatersku scenu i onu elitističke provenijencije, pišu za manjinu i o manjini, ali im je prostor sužen na medije manjinskog miljea. I mi kao sudionici kulturnih zbivanja moramo više ulagati u PR, u odgoj za medije putem seminara, i visokog obrazovanja, te u afirmaciju svoje vlastite kulture. Tek kada sami sebe budemo više cijenili, znat ćemo prezentirati svoje kulturno stvaralaštvo na prihvatljiv način. No, i dalje će manjinska kultura biti osnovni sadržaj medija na manjinskom jeziku.«

Zvonko Sarić

  • Ministarstvo regionalnog razova i fonfova EU Repub
  • Jooble
  • Hrvatsko Nacionalno Vijeće
  • Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata
  • RS APV Pokrainska Vlada
  • DUZHIRH
  • Hrvatska Matica Iseljenika