Kolumne Kolumne

Imaj kuću, prodaj stan

Za vrijeme postojanja Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije – za kojom ni danas ne manjka nostalgičara na svim njenim prostorima – uspješno su odnjegovane dvije filozofije, uglavnom strane uređenim društvima, čak i po ondašnjim standardima: »uči, da ne bi morao raditi« i »stan je vrjedniji od kuće«. Prva je, umjesto da se raspukne poput mjehura od sapunice, preživjela poput najotpornijeg korova i korijene svog besmisla uspješno pustila u različita plodna tla tako da je već odavno »zakon«: »ako se želiš na lak način obogatiti, a ti budi političar« ili pak ona o jednom Tomi: »Da sam znao da je ovako lako diplomirati, ja bih i srednju završio«. Druga je, na žalost/sreću (ne čitati riječ koja vam se ne dopada), u svom izvornom obliku preživjela mnogo duže i tek odnedavno na svjetlo dana počeli su izlaziti njeni brojni nedostatci.

Posljedice koronavirusa – kojem kao da se ne nazire ni zenit, a kamoli kraj – iz dana u dan se šire na sve veći broj područja svakodnevnog života: zbrajanju dosadašnje štete u području zdravstva, obrazovanja, gospodarstva, trgovine i turizma priključila se nedavno, eto, čak i takva skromna diva poput Svetlane Ražnatović Cece dramatičnim apelom da su, i to upravo zbog korone, estradni tzv. umjetnici bez prihoda, a troškovi života im veliki! Državni vrh o potresnom se upozorenju na opasnost nestanka tih divnih stvorenja još nije izjasnio, ali – znajući prilike kod nas – ne bi trebalo zanemariti niti tzv. društveni faktor, odnosno da, poput nekoć Esmeraldi, grupa ljudi iz određene mjesne zajednice inicira akcije pomoći najugroženijoj vrsti stanovništva – pevaljkama.

U sjeni te živopisne borbe za goli opstanak osoba s mikrofonom u ustima odvija se jedna mnogo životnija, a koja itekako ima veze s ranije spomenutim drugim tipom filozofije, onoj po kojoj je stan vrjedniji od kuće. Ne ulazeći sada u samu njenu bit, odnosno kako je i zašto ona nastala i sve do današnjih dana opstala – jer je to, sada bez zezanja, tema (bar) za jedan ozbiljni znanstveni rad – upravo je koronakriza pokazala koliko su (bili) stabilni temelji na kojima je ona (iz)građena. Već negdje u travnju ove godine, dakle niti mjesec nakon proglašenja izvanrednog stanja, mediji su – nešto poput NLO-a u Americi ili piramida u Bosni – počeli bilježiti »čudne stvari« koje se događaju u Srbiji »na planu nekretnina«. Zanemarimo li logični pad prometa u tom području, na svjetlo dana izašla je činjenica da su kuće poskupjele, a cijene stanovima počele padati. Takav trend, pišu razne novine i portali, nešto je ublažen nakon ukidanja izvanrednog stanja, a ovih dana svjedoci smo njegovog još drastičnijeg nastavka.

Po riječima jednog iskusnog brokera, razlog za ovu čudnu pojavu i više je nego logičan: onaj tko ima sredstava, svoju budućnost i dalje vidi ovdje, a dosta mu je i jedno dvomjesečno iskustvo s policijskim satima odlučuje se za kupovinu kuće, pa i po cijenu prodaje stana. Iz toga, naravno, nije teško zaključiti da je cijena kućama porasla, posebno onima na selu koje su – i to one dobre – koliko do jučer prodavane budzašto.

Onaj tko ne vjeruje u naprijed rečeno ili nije čitao ranije tekstove o tome da su cijene kućama i vikendicama ponegdje porasle za dva-tri puta dovoljno je da prosurfa po portalima agencija koje se bave prodajom nekretnina. Ode(te) li na bilo koji od više lokalnih portala tog tipa bit će(te), blago rečeno, zatečen(i). Kuće na dalekoj periferiji grada – one s bušenim bunarima, septičkim jamama, nedovršene, čak i bez kupaonice i asfaltnog prilaza – dakle kuće koje su se do jučer prodavale za 10-15 tisuća eura (s napomenom: »za rušenje« ili »potrebna veća ulaganja«) danas uglavnom nisu ispod 20.000 eura, a za poneke se traži i čitavih 30.000! Ovo se (cijena) podjednako odnosi i na selo, odnosno vikendice, s tim da, pošteno govoreći, one ipak izgledaju mnogo bolje. I što je najgore (bar za potencijalne kupce): sve ono što vrijedi, a ponuđeno je po koliko-toliko pristojnoj cijeni nestaje poput snijega na suncu. »Da, bila je na prodaju, ali je prodana prije dva tjedna«, jedan je od uobičajenih odgovora koji se dobije od bivšeg vlasnika ili susjeda.

Stabilnost spomenutih temelja ranije navedene filozofije ipak ne treba ni sada, a posebno ne dugoročno podcjenjivati, jer koliko god poremećaj na tržištu nekretnina bio »tektonski«, on još ni približno nije izjednačio cijenu kvadrata kuće s dvorištom i stana, a posebno ne u onoj mjeri u kojoj je to izraženo na Zapadu i Sjeveru, gdje vlada posve suprotna logika od ove kod nas: »u stanu živi onaj tko mora, a u kući onaj tko može«. Iskusni ljudi, pa još skloni trgovini ili poduzetništvu, u ovoj situaciji razmislili bi bar o dvije-tri opcije: prodati kuću po neočekivano dobroj cijeni i za nju kupiti stan (tko može, i dva); kupiti kuću i procijeniti kada će njena cijena dostići vrh za prodaju ili uraditi nešto od ova dva i prepustiti se zaboravljenim čarima užitka u avliji, odnosno upoznavanju susjeda u zajedničkom ulazu dok se ne zatvoriš u svoja četiri zida s pogledom na susjednu višekatnicu.

Postoji, naravno, i kategorija ljudi koje ćemo za ovu priliku krstiti, ako ne »skromni«, onda bar »strpljivi«. Ti strpljivi, svjesni istinitosti kombinacije one o čudu i tri dana i logike da je stan vrjedniji od kuće, i dalje – zakonito ili protuzakonito, svejedno – grade stanove i čekaju kupce. U tom smislu, društvo može odahnuti: graditeljima, za razliku od Cece i sedam krasuljaka, sutra ne prijeti prosjački šešir.

Z. R.

  • Ministarstvo regionalnog razova i fonfova EU Repub
  • Jooble
  • Hrvatsko Nacionalno Vijeće
  • Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata
  • RS APV Pokrainska Vlada
  • DUZHIRH
  • Hrvatska Matica Iseljenika